Podižem brzo hlače koje sam jučer dao po mjeri izraditi za USD 10 i napuštam Hoi An. Zanimljiv gradić, ali možda malo previše turista za moj ukus. A s turistima dolaze i više cijene pa je Hoi An jedno od skupljih mjesta na koje sam naišao u Vijetnamu i cijenkanje ide ovdje puno teže.
Taksi me za USD 8 vozi natrag u Danang, točnije njegov aerodrom. Postoje tri opcije za putovanje do Saigona: jedna je bus, druga vlak, a treća avion. Odlučio sam se za ovu posljednju jer i autobusu i vlaku trebaju cca 24 sata, a često i više od toga, da se dogegaju u Saigon, a avion preleti tih oko 1000 km između dva grada za nešto malo više od sat vremena. A cijena leta je tek neznatno veća od vlaka ili autobusa. Kartu sam kupio još u Hanoiju za USD 63 (sve takse uključene), samo sam jučer trebao potvrditi svoje mjesto na letu. Aerodrom u Danangu je tipičan aerodrom komunističkih zemalja s puno betona, a malo pažnje pridavane na estetiku. Pista je prekrivena malo većim betonskim pločama pa me sve pomalo podsjeća na «ljepotu» našeg riječkog aerodroma. Ali zato nikakve primjedbe na avion Vietnam Airlinesa. Grdosija s udobnim sjedalima i dosta mjesta za noge, televizori koji osim trenutnih informacija o visini, prijeđenim kilometrima i vremenu do slijetanja, nudi također sliku piste i okolice prilikom uzlijetanja i slijetanja onako kako vide piloti u pilotskoj kabini. A hrana? Dovoljno je reći da se Croatia Airlines može sramiti. Dok «naši» na domaćim letovima nude samu čašu obične vode i bombon, Vietnam Airlines ima za tebe pripremljenu kutijicu u kojoj se nalazi sendvič, čokoladica i voda.
Točno u 14:40 avion slijeće na sajgonski Tan Son Nhat aerodrom. Hanoijski aerodrom je bio velik i moderan, ali ovaj je ogroman. Nikako ne mogu shvatiti kako jedna siromašna zemlja poput Vijetnama može imati takve aerodrome. Odakle im novac? Ili, drugim riječima, što je krivo s nama da Hrvatska ne može imati barem jedan moderan svjetski aerodrom?
Nakon popriličnog čekanja na prtljagu konačno izlazim iz aerodromske zgrade. Zapljuskuje me vruć zrak. Još je vruće nego u Hoi Anu. Mora biti oko 35°C. Gledam nebo, a na njemu ijednog oblaka. Ulazim u taksi i na moje zaprepaštenje, taksist pali taksimetar. Ovo je definitivno novitet u Vijetnamu. Aerodrom se nalazi svega 7 km od centra, ali vožnja traje poprilično zbog velikih gužva. Nije da je rush hour, već je Saigon prenatrpan motociklima, biciklima i automobilima da je kroz cijeli dan gužva i kaos. Daleko je puno više prometa ovdje nego u Hanoiju. Ipak je Saigon sa svojim 5.38 milijuna stanovnika najveći grad Vijetnama. Ah da, skoro zaboravih. Službeno ime grada nije Saigon. Čim je grad pao u ruke Vietconga 30. travnja 1975. godine, komunisti su ga preimenovali u Ho Chi Minh City, u spomen na oca domovine. Ali svi ga ovdje i dan danas nazivaju Saigon, a Ho Chi Minh City se koristi samo u službene svrhe. Moja pretpostavka je da će se kroz par godina gradu vratiti njegovo pravo ime – Saigon. No, vratimo se na promet. I dalje kaos. Guraju se motocikli (tu ima puno novih Honda, ali i starih maslinasto zelenih krntija, vjerovatno još iz vijetnamskog rata), guraju se biciklisti, guraju se automobili (kojih u Saigonu ima nebrojivo više nego u Hanoiju, ali još uvijek daleko dominiraju motociklisti), gura se moj taksist. U Vijetnamu u prometu vlada pravilo guranja – što se više guraš, to ćeš prije stići na odredište. A ne zaboravimo ni pravilo osjetila – da bi izbjegao nesreće, moraš svom snagom uposliti svih svojih pet osjetila. Čini se da se Vijetnamci drže svojih pravila jer je nesreća malo.
A moje odredište je Chau Long Minihotel, jedan od stotine hotela i hostela koji se nalaze u Pham Ngu Lao četvrti Saigona. Ovo je čuvena četvrt backpackera. Uz hotele i hostele ovdje na svakom koraku ima restorana i kafića, suvenirnica, turističkih agencija... Veliki dio dnevnog i posebice noćnog života Saigona se dešava upravo ovdje. Pham Ngu Lao je THE PLACE, kako bi rekli Englezi. Prostrana soba na drugom od tri kata (na svakom katu su tri sobe, ukupno znači devet – otuda ime minihotel, većina su takvi hoteli u ovoj četvrti) s kupaonicom i velikim balkonom za USD 14. Ne zaboravimo ni satelitsku televiziju s AXN-om, HBO-om itd. Uzimam.
Predvečer odlučujem da je vrijeme za masažu. LP vodič preporuča jedno mjesto nedaleko hotela gdje masažu nude slijepi maseri. Isprva se mjesto doima malo sablasnim, svi s očnim deformacijama, ali navikneš se nakon par minuta. Iskreno, masaža nije Bog zna kakva, malo te popipkaju i to je to (na ljestvici od 1 do 5 dajem im 2.5), ali košta samo 40,000 donga za sat vremena i novac ide u dobrotvorne svrhe. A ima li boljeg završetka dana od obilne večere nakon masaže? U obližnjem restoranu danas uzimam cha gio ili proljetne rolice te izvrsni stir-fry od liganja, paprika i kikirikija. Postoje razne proljetne rolice: u rižin papir zamotana je ili govedina, ili svinjetina, ili riba, škampi, jastog, povrće... Pečena rolica se potom još jednom mota, ali ovaj put u list salate s malo nekakvog zelenog lišća, zatim umače u riblji umak i konačno jede. Ukusno i jeftino.
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:52 sati.