...evo da i ja napišem nešto konkretno...za početak sorry svima zbog nepisanja ali nisam imala internet doma tak da...još jedna isprika...svim koje sam davila problemima koji su slični samo meni...a sad nešto ozbiljno...zadnjih dana stalno i skoro na svakom koraku susrećem pitanja da li je ono što radim ispravno...što sad kad znam da je tu kraj...kako početi novi život s uspomenom koja je suviše bolna da bi se samo prešlo preko nje...kako se suočit s pravom istinom a to je da moram odustati...da li je to ono što zapravo moram napravi...ili je to samo pokušaj da mi se poljuljaju osjećaji, misli, želje...trebam li ustrajati u nečemu što i sama znam da je nemoguće...da je cijena koju trebam platiti prevelika...da jednostavno taj pritisak više ne mogu trpiti...ovo su razna pitanja koja mi se zadnjih par tjedana motaju po glavi...i da vam budem iskrena nemam pojma koji je odgovor na ovako nešto...tko bude čitao od reda do reda, od slova do slova ovaj moj post ne znam kako će reagirati...neki dan sam se čula s najboljom prijateljicom koja je ostala bez teksta kad sam joj rekla ovo gore navedeno...u prvi mah mislila sam da sam toliko glupa da ne mogu postaviti ni razumljiva pitanja, no ona mi je rekla da sam ju zapanjila pitanjima jer sije mislila da ovako nešto može reći obična 15-ogodišnjakinja koja nema pojma što je život i koje sve muke, radosti i uzbuđenja pruža...a već imam ovakva pitanja u svojoj maloj glavici koja se očito opterećuje nekim pitanjima koja nisu za njenu dob...no kako da ja ta pitanja sebi NE postavljam...kako da se riješim tih zamaranja koja mi ta sva silna pitanja donose...neki bi rekli, jednostavno, shvati da to nije za tebe i odustani od tog nečeg...no ja sad vas pitam kako odustati od nečeg što ti je 24 sata u glavi...zbog tog ne mogu na miru gledati običan film a da se skoro ne rasplačem...kako da sebi dokažem da sam i ja biće koje griješi i koje uči iz vlastitih pogrešaka kad stalno mislim da sam ja neko biće koje ima psihički poremećaj u svojim vijugama...u jednom trenutku mislim o sebi da sam super, da mi je super u životu, da nemam nikakvih problema o kojima mi ovosi krov nad glavom, ili što već...no kasnije mi pak glavom prolaze činjenice da ni ja nisam savršena i da i ja imam određenih problema tj. stvari koji meni predstavljaju probleme...i onda kad s nekim pričam o tome, jedini odgovor koji dobijem je da ja umišljam probleme, da ih sama stvaram i da nešto sa mnom nije u redu, da bi se trebala prizemljiti ili što već...no ja jednu stvar ne razumijam...je li istina zbilja da ja živim u oblacima, u nekoj vlastitoj zabludi...jer ako je onda mislim da stvarno nešto sa mnom nije u redu jer od uvijek govorim da moram biti na zemlji i da se problem riješava jedino ako se suočim s njim, a ne ako biježim od njega...ne razumijm što nije u redu sa mnom...što sam ja to toliko pogriješila da me ni oni koji mi nešto znače ne doživljavaju kao normalnu, realnu i stvarnu osobu nego nekog tko živi među zvijezdama, u međuprostoru...kako da napravim nešto, a da to nije krivo...svaki moj korak je put u nepovrat...svakim danom se osjećam kao da ja ne pripadam ovoj cjelini, ovom svijetu...kao da je moje pravo mjesto negdje drugdje gdje me nitko ZAPRAVO ne poznaje...možda je to samo faza koja je normalna za mene koja sam u pubertetu, no koliko će ta faza još trajati...i kako ću ja kroz tu fazu proć baz trajnih psiholoških posljedica...kako ću proći kroz zid koji vodi u nepoznato, nekamo gdje sve počinje...ili sve možda sve završava...tko će mi u tom svmu pomoć kad znam da je jedina osoba koja mi može pomoć udaljena od mene oko 400 km...što da radim s činjenicom da sam ja osoba koja nema vlastiti društveni život i onda radi ovo što sad radi...povjerava se računalnim frendovima...dobro, neke poznam no opet...onaj ostatak ljudi koji čita ovo moje djelo, ni ne zna tko sam ja zapravo...samo me zna kao osobu koja je xy karaktera i koja mu/joj paše tj. ne paše...
...mislim da bi bilo dosta razišljanja na pametan način jer ako nastavim, tko zna kad bih završila...zato ljudi milm vas PROČITAJTE OVO iako znam da je tog jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako puno, no molim vas...puno vas pozdravljam...SVE bez da ikog izostavljam, no najveći pozdrav ini, mirhi i naravno bruni koji na žalost ne zna da imam blog...no što sad...ljudi, puno vas volim i želim vam miram život bez OVAKVIH misli...
Post je objavljen 19.01.2007. u 21:17 sati.