Nisam podosta bila u ovim svjetovima. Možda sam proživljavala neko ono vrijeme u kojemu nemaš što reći ili imaš, ali ne znaš kako bi rekao. No, na stranu to. To danas nije važno. Važna je petica…
Petica se u mojoj glavi počela razvijati sklblzovom krivnjom, kasnije stereokemijinom i napokon je i old soul bacila meme, krpu, peticu, prizivanje, što već… red je na meni. Ja im dugujem…
Dakle, pet stvari koje niste znali o Panteri… Pet stvari koje će ipak biti drugačiji od svih ostalih, tuđih, pet priznanja… Ovo je pet golih i otkrivenih činjenica…
1. Pet je igrom slučaja oduvijek bio moj broj. Ponosno je stajao na mom dresu kojeg sam isto tako ponosno nosila svih dvanaest godina dok sam čuvala poziciju lijevog, desnog ili srednjeg vanjskog rukometnog teritorija! Petica je ostala moj broj čak i onoga dana kada sam je fino „skurila“ s peglom prije nego li sam žurila na utakmicu! Peticu nikada neću prežaliti što više nije na mojim leđima jer je moje tijelo ipak odlučilo da je dosta i da je vrijeme da dres navuče netko zdravijih nogu!
2. Bavim se umjetnošću. Čak posjedujem i neke papiriće, kartončiće i iskaznice koje „potvrđuju“ kako ipak imam blage veze s umjetnošću. Postoji i podosta izložbi iza mojih, ne previše, godina. No, nije to važno, važno je to da iako sam osjetila radost i iskreno oduševljenje drugih koji su komentirali moj rad, ja sam u sferi umjetnosti zvano:slikanje totalna katastrofa! Umjetnička sam duša, ali ne znam držati kist ni bojicu ni ugljen! Slike koje sam pokušala naslikati izgledale bi bolje da sam si svukla tange, zabila kist u guzu i par puta zamahnula bokovima!!!! Zato sam pronašla drugi medij izražavanja! Ruke.
3. Svoje najdraže izluđujem svojom profesionalnom deformacijom. Naime, profesor sam hrvatskog i uvijek si nađem za pravo da ispravljam sve, svašta i svakoga. Ne radim to namjerno, ali to je jače od mene. Znam da poneki više ne žele pisati mi ni sms u strahu da neće nešto ispravno napisati. U mojoj prisutnosti više nitko ne želi raspravljati o pravopisnim normama i silnim ludostima koje nam žele nametnuti puristi ili se čak razvesele jer pomisle kako će se sada imati s kim svađati! Nažalost, ja više ni novine ne mogu pročitati normalno jer u nesvjesnom traženju grešaka ja više ni ne znam što sam čitala. I mrzim to, iskreno!
4. Živim već 320. mjesec i ljudi kažu da sam preozbiljna za svoje godine. Da sam sanjar, ali da sam realna onda kada možda ne bih trebala biti, da pomišljaju kako sam u životu prošla sve i svašta kada poznajem neku poentu života (da, tako se piše :P), a ja sam samo vječno dijete koje je moralo odrasti.
5. Imam sretan i ispunjen život prepun ljubavi, prijateljstva, nježnosti, smijeha i zdravlja (kolko-tolko), ali iskreno… Nisam mislila da će mi život biti ovakav. Za sebe i svoj život sam željela nešto drugo. Na nekom drugom mjestu, s nekim drugim ljudima. On (život) je očito želio drugačije…
Eto dragi moj… Hvala vam na želji da otkrijete još neke djeliće mene. I to ponešto znači…
UPDATE:
Pošto nisam duže vrijeme bila ovdje tako da nisam ni registrirala jesu li svi ispovijedili svoju "peticu", tražim sljedeće bloghaerovce da se otkriju, ako to već nisu, a ako jesu- mea culpa!
svjetioničarka
miško
legač
hrki
piskaralo
Post je objavljen 17.01.2007. u 12:19 sati.