Pošto dobih ovu poprilično bedastu pizdariju i to od dvoje ljudi čak, sad i ja moram napisati nekih pet stvari koje kao nitko ne zna. Jebem mu život.
1. Negdje tamo u 5. razredu pučke škole sam, iziritiran ponašanjem mlađeg brata frenda iz razreda, na istog lansirao kamenčugu od jedno pol kile. On je bio udaljen jednu desetak metara od mene i iako sam bio poprilično siguran da ga neću spizditi, ipak sam ga spizdio. U glavu ni manje ni više. Misleći da sam ga ubio, zacrnilo mi se pred očima. Ali, ispalo je da je dečkić bio malo kvalitetnije građe, pa mu nije bilo ništa. Da stvar ne prođe nezamijećeno, potrudio se neki susjed, koji me morao malo ukoriti.
2. Za vrijeme bivanja u vrtiću išlo se na neki izlet u Kranjsku Goru. Mislim da je bila 1985. godina prošlog stoljeća. Izgleda da sam od malena gradio stav da je najljepše srati samo doma i nigdje drugdje, jer srao sam jedino u vlastite gaće. Dakle, nešto slično gospođi Marisi, samo ja sam imao 5 godina, dok je ona ipak imala malo više. Kad bi tete skužile da sam se usro gaće, ne bi im bilo drago, pa sam tako s jednom završio i pod tušem, gdje me detaljno oprala od govana, a da li me dirala gdje ne smije se ne sjećam. Ne želim se više prisjećati tog perioda mog života.
3. U sedmom osnovne, negdje u proljeće, jednog popodnevnog turnusa, došli su nas u razred obavijestiti da nemamo biologiju i da imamo slobodni sat. Veseli kakvi jesmo, odmah smo se razveselili. I dok je pametni dio razreda, dakle žene i štreberi, otišao van na sunce igrat raznih igara ili gledat momčiće iz osmog kako ubacuju loptu u koš, nas nekoliko zgubidana odlučilo je 45 minuta slobode provesti po hodnicima igrajući popularnu igru po imenu kokanje. Ko ne zna kaj je kokanje, sad će mu bit objašnjeno. Imaš sličice i onda ih staviš na pod tako da gornji desni kut jedne sličice dodiruje donji lijevi druge. Onda ili poluskupljenom šakom jedne ruke ili poluskupljenim šakama obadvije ruke koje pak skupiš u jednu džinovsku poluskupljenu šaketinu opizdiš po sličicama. Cilj je da okreneš sličicu na drugu stranu. Ako to napraviš, uzimaš protivnikovu sličicu. Dubokoumna igra. Uglavnom, igrasmo, a kad nam je ponestalo sličica, dođosmo do briljantne ideje da odemo ukrast sličice dječici iz nižih razreda koji su svoje jakne ostavljali obješene u jednom dugačkom hodniku gdje su se nalazila čak tri razreda. I tako smo mi prepipavali jakne u potrazi za sličicama, kad je iz srednjeg od tri razreda izašla neka djevojčura crvene kose i pjegičava lica i vidjela nikog drugog do li mene kako nekom njenom šulkolegi prčkam po jakni. Ne sluteći opasnost, nastavio sam s praksom, ali je mala štićenica đavla pozvala svoju drugaricu (makar onda više nisu bile drugarice, ali jebi ti to, ostalo nama djeci navika zvat sve drugaricama, pa smo i verbalne packe morali otrpit, jer odjednom su svi bili veliki hrvatski profesori i učitelji, maltene akademici) da urgira. I urgirala je, bijah pozvan kod pedagogice, gdje izmislih najneuvjerljiviju priču o tome kako nisam krao. Rekao sam da sam svirao na jaknama i da se mladoj prokletnici učinilo da sam krao, jer sam ja, jelte, svirao na jakni. Bio sam jako ponosan na to kakvu sam laž izmislio i smijao se svima u lice kako su uspjeli to popušit. Danas shvaćam da vjerojatno nisu ništa popušili, a izbacivanje iz škole sam izbjegao samo zato jer u biti ništa nismo ni ukrali koliko smo jadni bili.
4. Prije nekoliko dana, sad za Staru godinu, baš nakon što sam malo odrijemao na kauču u najtamnijem dijelu prostorije zbog poradi prekomjerene konzumacije alkohola, odlučih ustati i opet zaplesati. No, prvo odlučih još malo odmoriti naslonjen na zid i promatrati plesače, a ponajviše plesačice. I dok sam ja tako mamurno blejio, prišla mi jedna gospođa i pitala me da li sam ja kojim slučajem otac organizatora tuluma. Mojoj nevjerici nije bilo kraja, a ona je krenula pričat kako ona nije ni trebala biti tu, ali da je ušla preko veze. Onda je otišla nekog drugog gnjaviti. A bila je ovako, dama dobrog izgleda, da ne budem vulgaran. I malo sam je promatrao dok je pričala s nekim drugim, kad na razglasu krene 99 Luftbalons. A rekla je da se zove Irena. I htjedoh joj priči i reći: "Irena, tvoje ime se rimuje sa imenom pjevačice koja pjeva ovu pjesmu!". Za one koji ne znaju, pjevačica se zove Nena. Na sreću, odustah. Ali, mislim da je i više nego očigledno zašto ništa ne jebem.
5. U cvijetu svoje adolescentnosti, volio sam se grubo šaliti. A u to doba sam se dosta družio sa kćerima prijatelja mojih roditelja i to vjerojatno zato jer su se i naši roditelji dosta družili. I tako nije bilo čudno da one prespavaju kod nas, a nije bilo čudno ni da mi prespavamo kod njih. Ja sam volio ostati prespavat kod njih, jer su one imale Kanal A, koji je u to doba petkom i subotom u ponoć puštao porniće recentne njemačke produkcije. Jedino što je bilo nezgodno je to što je televizor bio u istoj sobi gdje smo mi djeca spavali, pa sam morao biti pažljiv dok gledam. I gledao sam ja tako neki uradak njemački, kadli mi se priprdi. Tu dolazimo na onaj dio sa grubim šaljenjem. Osjetih da će prdež biti jak, pa nisam mogao odoljeti da ga ne podijelim, barem i u snovima, sa svima prisutnima. Mlađa kćer prijatelja mojih roditelja je spavala na podu i bila mi je najbliža, pa sam odšetao do nje, prislonio joj dupe na uho i ispustio prdež koji bi osakatio i najjaćeg transformera. Normalno, probudila se i shvativši što je bilo, pokušala me zadavit, ali nije joj uspjelo, jer sam joj prdežom vjerojatno oštetio srednje uho, a s time i sposobnost držanja ravnoteže. Pala je i nastavila dalje spavati. Ujutro se ničeg nije sjećala.
Slijedećih pet koje izabire Bučimir su:
Nike
Mainscream
Thanatz
Umobolan
i
Komfort u saundu.
Post je objavljen 16.01.2007. u 17:28 sati.