Eto, i filozblogiju je dopalo da napiše tih pet stvari koje blogosfera o njoj ne zna. Rockoholic je u biti prepoznala moju silnu želju za pisanjem i sveopći kaos ideja koje se bore za izlazak u zbiljnost virtualnog svijeta (ser-ser) pa stoga stoje zapretene, te joj dala mali poticaj. Zato - hvala Rockoholic!
Kojim redom? Što reći?
Uglavnom i ne pišem o sebi (osim onog najbitnijeg:-) pa bi toga trebalo biti na pretek. Jedno je jasno - ovih pet stvari u skladu s mojim (pre)kritičkim umom neće biti baš ružičaste:-)). Evo nasumičnog odabira:
1 Nomen est omen u mom slučaju zaista vrijedi. Jasna sam kao knjiga. Nemam skoro nikakvih tajni i nekakvih primisli. Ono što mislim govorim i ono što govorim mislim. U zadnje vrijeme učim da to nije uvijek dobro i da treba odgoditi misli i reakcije jer stvari često nisu kakvima se odmah čine. Ova osobina povlači za sobom niz srodnih: brzopleta sam i nestrpljiva, lako se naljutim, ali, nasreću, još laške odljućujem:-)
2 Volim mane i nepravilnosti. Ne volim savršeno uredne stanove (pogotovo ne ove nove koji nalikuju jedan drugom kao serijski proizvedeni auti), pravilne ljepote i apotekarski složene police. Volim žene s prošlošću i skandalozne muškarce:-)
3 Obooožavam vesele ljude. Fora je da su i najgori namćori veseli, a njih obožavam još više (to mi je maltene kriterij za prijateljstvo). Ne volim depresivce koji se samosažaljevaju i sebično su u stanju satima pričati o svojoj patnji (osim ako zaista nemaju pravo pokriće za takvo što - nekakvu boleštinu ili nešto slično). Kad mi zdrav čovjek na pitanje "kako si?" složi facu kao da pati svjetsku bol, najrađe bih mu dala šećerlemu:-)
4 Jedina gora stvar od narcizma mi je onaj u dvoje. Kad se dvoje pronađu i izoliraju od ostatka svijeta uživajući u "savršenstvu" onog drugog, i onda još skupa kontempliraju o tome:"Nu nas kako smo mi super, a oni drugi ovakvi ili onakvi...". Volim parove koji se druže i izmjenjuju ideje i pomažu drugima kojima je to potrebno...
5 Jako sam neodlučna. Nisam uvijek bila takva - to mi se nekako dogodilo s vremenom. Ranije sam se uvijek čudila ovakvim ljudima i nikako mi nije bilo jasno kako nisu mogli cijelu noć spavati radi pitanja putovati sutra negdje ili ne...Razlog ovakvoj neodlučnosti vidim u sudbinskoj važnosti koja se pridaje svakom koraku kojeg namjeravamo učiniti. To je loše, jako loše. Ali koliko je loše toliko i iracionalno pa treba vremena i energije kako bi se riješilo ove boljetice...
Eto, to sam bila ja, palicu predajem Hakerima:-)
Post je objavljen 14.01.2007. u 21:46 sati.