Ponekad imam taj osjećaj da su me svi napustili, da mi je sve pošlo po krivom, imam jednu osobu na koju se mogu osloniti, ali ni tad nisam sigurna dali ću posrnuti i pasti, negdje duboko......
Tad se povučem u taj svoj mali izmišljeni svijet, onaj u mojoj glavi, neki ljudi ga zovu mašta, ali ja ga nebi tako nazvala, mašta je ono što smišlja priče, a kod mene ovo smišlja život...
Ima izmišljenih svijetova koje dotaknem, zavirim u njih i odem, istrošim ih i spremim negdje u sebi, možda opet posluže kojom prilikom, kad opet budem tiha i tužna, s njima ostavljam i dio sebe, maleni dio, ali jest dio, i odlazi nepovratno. Ponekad se bojim izaći iz njih i otvoriti oči prema ovom svijetu, ponovo, po tko zna koji put, zaboravila sam brojati, nije mi potrebno....
Ipak, primjetila sam da u tom svijetu povlačim i onaj dio ovog svijeta koji ne mogu ostaviti iza sebe, možda mi previše znači ili sam previše poludila. U svim tim ''maštanjima'' sanjam slobodu, da mogu raditi što hoću, napuštena lutalica koja postaje heroj, i nikad nije napuštena ponovo, doli svojom vlastitom voljom....
I onda opet, to lice, previše me slijedi kroz previše toga, i isti osjećaj se veže uz njega, isti snovi, isti kraj, iste riječi....ono što nikad nije bilo izrečeno u ''stvarnosti'', možda, jednom, kad ga opet vidim, što će biti uskoro, osjetim ono nešto, ali sumnjam da će se ikad išta ostvariti u ovom svijetu.....
Nema veze, ostaje mi moj mali svijet....
Post je objavljen 13.01.2007. u 22:38 sati.