Marketing
Dalmatinci
Skupina:
VI. FCI skupina - Goniči i krvosljednici
Zemlja porijekla:
Hrvatska
Namjena:
Kućni ljubimac. Dalmatinske pse su nekada
uzgajali kao dekorativne pse za pratnju kočija,
te kao pse čuvare u stajama.
Veličina:
Mužjaci su visoki 56-61 cm, a ženke 54 - 59 cm.
Dlaka:
Dlaka je uvijek kratka. Važno je da se
karakteristične mrlje ne preklapaju. Idealna veličina
mrlja je 2-3 cm u promjeru. Postoje bijeli dalmatinski
psi s crnim mrljama, ili s mrljama boje jetre.
Njega:
Dalmatinski psi ne ostavljaju puno dlaka po kući.
U vrijeme linjanja ih dnevno četkajte gumenom četkom,
kako biste odstranili staru i mrtvu dlaku.
Narav:
Dalmatinski pas je ponosan pas pun snage, prijateljski
raspoložen, osjećajan, inteligentan, budan, znatiželjan,
staložen i društven.
Odgoj:
Ovog psa nije teško odgojiti. Dobro ga nagradite kada
učini nešto dobro, te će brzo shvatiti što se od njega
očekuje. Ponekad će se oglušiti na naredbe koje mu nisu
po volji. U takvim slučajevima budite ustrajni, te se ne
dajte smekšati.
Socijalno ponašanje:
Dalmatinski pas je izvrstan partner za igru djeci, ali za
malu djecu je ipak previše žestok. Niti s drugim psima
ili kućnim ljubimcima nema nikakvih poteškoća. Prema
posjetiteljima su ili vrlo nepovjerljivi, ili ravnodušni,
ovisno o naravi samog psa.
Vježbanje:
Dalamatinski pas će se prilagoditi prilikama u obitelji
gospodara. Ipak, bilo bi nepravedno kada biste ga
osudili na tri kratke šetnje oko bloka dnevno. Za ovog
psa bilo bi dobro da trči uz bicikl, pliva, igra se, trči
slobodno po prirodi. Izbjegavajte prevelika opterećenja
prije nego što potpuno odraste.
Napomena:
Izuzetno je teško uzgojiti dobrog psa za izložbe.
Rađaju se bijeli, a mrlje dobivaju kasnije. Štenad se
ponekad okoti gluha, tako da je stvarno uputno da
malog dalmatinskog psa nabavite kod provjerenog
uzgajivača.
Nasmiješeni pjegavac Vesele ćudi, inteligentan i dobar
prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima.
Kada u popularnoj britanskoj humorističkoj seriji
"Zvonili ste milorde", u posjet lordu Meldrumu stignu
"visoki" gosti, dakako dramaturški izmišljeni, kralj i
kraljica Dalmacije, njegov osebujni brat Teddy upita:
"To su oni iz čije je zemlje pas dalmatiner?" Iako se
radi o vremenima iz prve polovice prošloga stoljeća i
iako su baš Britanci neko vrijeme bili među brojčano
vodećim turistima na Jadranu, vjerojatno bi većinu
pojam Dalmacije prije podsjetio na spomenutu pasminu
zanimljive prošlosti, nego li na čarobnu "obalu tisuću otoka".
Ovaj uzorni čovjekov pratitelj i cijenjeni kućni ljubimac,
jedna od pet autohtonih hrvatskih pasmina, kako piše David
Taylor u knjizi "Vaš pas", premda nosi ime jednog od
najpoznatijih krajeva naše domovine, u hrvatskim ga
krajevima u autohtonom obliku više nema. Neki kinolozi
sumnjaju u njegovo podrijetlo, no njegov se lik može
pronaći na grobovima dalmatinskih velikaša i u gradskim
statutima primorskih gradova, gdje ga nazivaju
"'malim danskim psom". Iako je podrijetlo psa dalmatinera
obavijeno velom davnih vremena, većina autora i povjesničara
slaže se u tome da se radi o drevnoj i čistoj pasmini.
Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi
s točkicama po koži uklesani u prizorima na faraonskim
grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no
najpopularnija ga teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji.
Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu najvjerojatnije
imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest
vladale dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner
spominje se 1737. i u arhivima đakovačke biskupije, opisom
koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus.
Pasmina se brzo proširila Europom, mnogi tvrde zahvaljujući
lutanjima Roma kod kojih su pjegave životinje, inače,
iznimno na cijeni. Stigavši u Englesku, gdje je uzgojem dobio
današnji oblik, nije se dokazao među tamo prisutnim lovačkim
pasminama, najviše zbog toga jer je po prirodi blag i draža
mu je igra i maženje od natjeravanja jadnih divljih životinja.
Usprkos nesklonosti lovu, odlika mu je da se dobro slaže s
konjima, odnosno da ih njegovo prisustvo smiruje, pa je
nekoć bio tradicionalni pratitelj gospodskih kočija. U drugoj
polovici 18. stoljeća, u Engleskoj je čak postojala moda prema
kojoj je otmjene kočije pratilo i po četiri ili pet dalmatinskih
pasa. Kada su kočije zamijenili automobili, dalmatinere se moglo
vidjeti uz vatrogasna kola koja su se posljednja mehanizirala,
pa su ih još uvijek vukli konji. Motorizacijom vatrogasnog poziva
isčezla je i njegova uloga "sljeditelja vatre", no dalmatinski je
pas i do dan danas ostao maskota ovoga poziva u mnogim
zemljama svijeta. Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece,
pas dalmatiner omiljen je u obiteljima. Dobri poznavatelji kažu
da mu je potrebno puno kretanja te da osobito voli društvo ljudi,
ali rado poprima loše navike svojih gospodara i ostalih pasa,
pa stručnjaci za njega savjetuju upis u pseći vrtić. Duga je repa,
kratke i guste dlake, visoko postavljenih ušiju, vitka i mišićava tijela,
glavno svojstvo psa dalmatinera su njegove pjege koje su smeđe
ili crne (ali nikad oboje), okrugle, ispravne veličine i jednoliko
raspoređene. Unatoč kratkoj i gustoj dlaci, čak i kod redovitog
četkanja, dalmatinski se pas obilato linja, zbog čega mu je uvijek
hladno.
Živahan, skladno građen, jak i mišićav pas, iako ne grub. Ima
vretenasto tijelo. Brz je i uporan. Glava mu je osobita, priljubljenih
ušiju, okruglih očiju, potpunog škarastog zubala. Dozvoljena su dva
varijeteta: bijeli s crnim tačkama i beli s jetreno smeđim tačkama. Kod
crnog oči su tamne, a kod smeđeg jantarno smeđe. Sluznice nosa,
rubovi očnih kapaka i nokti odgovaraju boji tačaka koje su po tijelu
veće, a po glavi, nogama i repu manje. Sitne točkice između većih su
nepoželjne. Rep je pružen nešto iznad linije leđa, nikad savinut i
prebačen prema glavi. Šape mačje. Dlaka je kratka, tvrda, gusta,
glatka i sjajna. Visina: 56 - 61 cm (mužjaci), 54 - 59 (ženke),
teži do 25 kg. Dalmatinski pas je u svijetu najpoznatija hrvatska
autohtona pasmina. Dobio je ime po Dalmaciji i ilirskom plemenu
Dalmati. U 14. stoljeću organizirano se uzgajao u Đakovačkoj biskupiji
i korišten je kao vojnički pas, pratilac konjanika te kao lovački pas gonič
i ptičar pod imenom dubrovački gonič. U američkoj vojsci prenosio je
poštu i lagane terete, a služi i kao vatrogasni pas. U 19. st. Vero Shaw
ga prvi imenuje tim službenim imenom. Prema standardu FCI-a naziva
se dalmatinac, a domicil te pasmine ima Dalmacija, Republika Hrvatska.
Dalmatinac je registstriran kod AKC (American Kennel Club) 1888
godine.Taj prijatan trkač nije pas za ljude koji ne žele pobuđivati
pažnju. Njegovo pjegavo tijelo je već iz daleka oznaka da dolazi nešto
posebno (često ga koriste za marketing). Voli trčanje i stoga se dobro
osjeća na selu, u velikom vrtu, među djecom ili konjima. Prilagodljiv je
i inteligentan pa se preporučuje za pratnju. Lako ga je njegovati i ima
izrazito dobar smisao za čistoću. Po prirodi je zdrav, prijatan i osjećajan.
Doživi 12 godina.
Post je objavljen 13.01.2007. u 22:01 sati.