Kada sam napuštao Aziju prije mjesec i pol dana prošavši samo petinu zamišljenog puta, osjećao sam se poraženo. Japan, Hong Kong, Makao i Kina nisu me ostavili ravnodušnim, ali oni su trebali biti samo uvod u Indokinu i zemlje Malajskog poluotoka, dio svijeta o kojem sam maštao već godinama. A odustajanje prije ostvarenja svog velikog sna činilo je sve još težim. Već tada sam slutio da ću se vratiti natrag i nastaviti otprilike ondje gdje sam stao krajem studenog. Stoga nekako i ne razmišljam o ovom putovanju kao svom drugom putovanju u Aziju, nego više kao nastavak ranije započete avanture.
Tibet će nažalost morati pričekati drugu priliku: vremenske prilike su ondje trenutno još nepovoljnije nego li su bile prije mjesec-dva, a i vremena je malo da bi se uklopio Tibet u nastavak putovanja. Neki drugi put... Ne sumnjam da će jednog dana taj drugi (odnosno treći) put konačno doći.
Indokina i Malajski poluotok imaju nekakav magični prizvuk. Vijetnam, Kambodža i Laos, Tajland, Malezija i Singapur još od davnih vremena su svojim prirodnim i kulturnim ljepotama privlačile putnike. Ali zatim je uslijedilo razdoblje ratova koji su desetljećima držali te iste putnike daleko od većine ovih zemalja. Na prvi spomen Vijetnama, Kambodže ili Laosa odmah se pomišlja na ratove koji su poharali ove zemlje u drugoj polovici 20. stoljeća. Priznajem, i ja sam prvo pomislio na njih. A vjerovatno i svi uokolo mene kad su čuli da se spremam na put u Indokinu. Ali gospodo, Vijetnam, Kamdodža i Laos nisu ratovi! Ovo su prekrasne zemlje koje se velikim koracima nanovo otvaraju i na velika vrata se vraćaju na svjetsku turističku pozornicu. Turista je svakim danom sve više, a ja upravo želim uživati u svemu što pruža jugoistočna Azija prije nego što postane prekasno. Prije nego što je potpuno pregaze turisti. Punim plućima naprijed! U novu avanturu!
Post je objavljen 08.01.2007. u 23:59 sati.