Ovako je to bilo u srijedu u Papillonu.
Najprije su dobro svirali post-rockeri Mutual of Omaha. Onda su Owie Pockshull krenuli bučiti do maksimuma. A ja sam se pojavio za nekih pet minuta od njihovog početka u ulozi Gosta s tankim brčićima i bez užasavajućih lica.
Dolazim s koferom na neko čudno raskrižje na kojemu mi buka ne da ni misliti. Pa si pročistim ušesa štapićem i pomislim kako mora da je "to taj zid buke" o kojemu sam imao prilike slušati. Ništa, idem si zamotat duvan, ali kihnem pa ga prosujem, počešljam se iz navike i zaključim kako je "pravo vrijeme za jedan dobar odlomak". Baš da ću početi s čitanjem, kad vidim da je pod prljav toliko da ometa. Hopa – posegnem u svoj koferčić, izvadim četku, pometem dobro, pa rasprostrijem plahtu da mi posluži kao dobar temelj za čitanje. Slijedi dio iz Buscheve knjige "Max i Moritz" (zbirka pripovijedaka u sedam vragolija). Još se jednom počešljam iz navike i objavim kako je "svakog gosta 10 minuta dosta" pa odoh dok ova sedmorica mladih iza nastaviše bučiti još 15-20 minuta. Neki su negodovali, neki pak skakutali i smijali se. Na kraju se sve pretvorilo u rasulo i večer je mogla doći do svog kraja.
Tenks Skvr!ički kaj je sfotkala ovo što je ovdje!
_______________________________________________________________________
Post je objavljen 12.01.2007. u 21:05 sati.