Bilo je jednom davno i bila sam samo ja,ja i moje dvije boje: samo plava je shetala sa moje desne strane smjeshechi se, djete dobrog odgoja, profinjenosti i jednostavnih odluka, bez posebnog simpatiziranja bilo koje druge boje, uvijek dobre volje i samo plava. S lijeve stane je kraj mene shetao zamjena za sivu, on je bio vishe lak nego tezhak, vishe dobro nego zlo, mrvicu radoznao i pomalo tuzhan, takav je bio zamjena za sivu.
Shetali smo dugachkom ravnom stazom, bez ijedne rijechi, bez imalo toplog neba, bez prirode, bez cilja...iz daleka se vidjela klupa na kojoj je sjedio netko, i dok su se samo plava i zamjena za sivu udaljvali ja sam zastajkivala kraj klupe. Chudna pojava je sjedila na njoj, suncala se, zatvorene ochi i apatichan izraz lica odvao mi je da nije nimalo zainteresiran za moju radoznalost. Osobito crvena je bio miran, tih, povuchen i nimalo ono shto ja predstavljam, pun strahova i dobrih izgovora za svaku situaciju koja bi se mogla ponoviti u njegovom zhivotu, nikom se nije smijeshio, osim sarkazmu. Sjela sam kraj njega, gledala u pod i ni rijech progvorila, nisu ni primjetili da me nema. Gledala sam kako osobito crvena zrachi, sjaji i uzdishe bez vecheg napora, pun odboja prema svemu i svakome i pun mrzhnje prema samome sebi.
Dok sam tako gledala bezbojnom stazom je proshao bezveze smedja, zaustavio je vedre i nasmjeshene ochi na meni, nisam mogla ne primjetit njegov glup pogled i josh gluplji osmijeh, pitao me djechijom bezbrizhnoshchu da shta ja tu radim i zasto se dosadjujem. Rekao mi je da i onako buljim u prazno i da bi mi bolje bio da podjem s njim, osobito crvena nije me odlikovao ni jednim pogledom, ochi chvrsto zatvorene i dalje okrenute prema nebu su budile moj prkos. Ako on neche ja chu uzeti drugu boju, bezveze smedja se i dalje glupo smjeshio, zashto da gledam nekog s divljenjem kad mi je sve to uzalud, ionak me neche nikad primjetiti, zashto nebi otishla sa ovom bojom i ja biti ta kojoj se neko divi? zashto da budem sama? bolje dobiti neshto shto nezhelish nego nedobiti nishta, zar ne?
Ustala sam se i laganim korakom poshla za bezveze smedjom, ali vidjela sam kako me netko gleda, samo plava je sjedila kaj puta i chekala me. Pitala sam je kako je znala da chu pochi sa njime, objasnila mi je da nije znala da chu pochi za njime niti nije to ni ochekivala, ali je znala da chu prochi ovim putem. Nisam nishta shvatila, pruzhila mi je mirnom rukom ogledalo i jednim pogledom mi je bilo sve jasno...nemogu sjediti na klupi sa osobito crvenom, nechu mozhda nikad vishe ni sjediti, bar dok ne pronadjem svoje ime,svoju boju
....ali pitanje koje me muchi je: koja je moja boja?
Post je objavljen 12.01.2007. u 18:34 sati.