Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Smisao

-ovaj post je dug, ali je za moju dušu..-

Ova avantura započela je prije točno 1 godinu – 08.01.2006.

Image Hosted by ImageShack.us

Tko sam ja?

Priznajem, uvijek pišem o sebi, ali rijetko kažem. Zapravo, svi ovdje otkrivamo onu svoju unutarnju stranu i pričamo onim tajnim jezikom /ima nešto od srca do srca…/, ali ne znamo ništa o tzv. stvarnom životu. Pa eto, godišnjica je, pa eto da i ja kažem nešto o sebi prvo…

Rođena prije 26 godina u maloj skromnoj obitelji i djetinjstvo sam proživjela na stari klasičan način; uz bicikle, razbijena koljena, smišljajući igre od 2 kutije šibica i 3 konopa..
Majka je oduvijek bila ta koja je plakala na maturi, dodjele diplome, sjedila satima sa mnom uz krevet kad sam patila od nesanice i znala šutjeti kad je trebalo, a pričati kad sam tražila.. A otac je uvijek bio tu kad je trebalo mene i moje pijane prije voziti iz Opatije, čekati ujutro na vratima i skidati mi kaput dok ja pokušavam objasniti kako ovaj ključ očito nije od tih vrata.. I ove godine sam im prvi put rekla hvala; možda zaista katkad ne znamo cijeniti ono što imamo; mislim da ćemo to pravo shvatiti tek kad postanemo roditelji..

Svako jutro se dižem oko 6.47h (imate li i vi te fobije da navijate budilicu na minute?:)), trčim kao bez glave po kući, pijem obavezno zeleni čaj, uz obavezno upaljeni Otvoreni radio. Zatim izjurim iz kuće uvijek 2 min prekasno, pa jurim niz ulicu autom da bi stigla uvijek točno na minutu na parking točno pred centar grada, istrčala iz auta i uletjela u autobus za još par stanica do centra i onda pritom obavezno razmišljala još 2 minute jesam li zaključala automobil. Uključim mp3 player, Balašević ili Tracy u zadnje vrijeme i gledam svijet u horizontu.
Gledati svijet u horizontu: gledati kako sunce izlazi i obasjava ulice i lica obližnjih prolaznika. Obožavam gledati ljude u autobusu i pričati sa ljudima koje ne znam, kad jutro započne sa osmjehom čitav dan blista…

Radim na poslu na kojem zaista smatram da pola zemlje ne zna što je to; a i ne bi previše u detalje, nije prečest posao pa da me ne bi baš netko odmah prepoznao:) uglavnom stalno sam u najvećim firmama po gradu i okolici, na nekim velikim sastancima, bavimo se nekim velikim prijevarama, problemima, tražimo greške i tako neke gluposti koje firme rade; stalno vidim nevjerojatne stvari u ovoj državi, stvari od kojih bi me svaki dan srce trebalo boljeti; upoznata sam sa najvećim nedostacima, vidim čitavo vrijeme sivilo i truljenje u ovoj našoj maloj, ali ponosnoj zemlji..
Katkad postoje situacije kad se nešto dogodi; sazna; da sjedimo svi u firmi po pola sata i da nitko ništa ne kaže. Zaplakati ne smiješ, ljutiti se nemaš na koga, možeš samo naći način da to sagledaš sa neke druge strane i da nađeš neki svoj ispušni ventil i da naprosto o tome ne razmišljaš.
-Prvi put kad budem morala popiti tabletu za spavanje dati ću otkaz, rekla mi je kolegica jednom…
I da moj novi šef ni dan danas nikako ne može pojmiti da radim u tom poslu gdje radim (akamoli ostali oko mene), ali predobro radim to što radim da bi mi ikako dao otkaz ili na to pomislio; makar stalno vodimo višesatne razgovore u kojima mi on pokušava pokazati kako je čitav svijet pokvaren i kako moram „ojačati“, „biti zločesta i gruba“, a ja njemu pokušavam pokazati kako je čitav svijet sastavljen od ljudi koji u sebi nose i dobro i zlo… I uvijek se rastanemo u svaki svojim mislima; on kako je svijet zao i loš; ja kako je dobar, a katkad malčice i loš, ali vjerujem da dobro uvijek prevlada nad zlom…

Volim ljude. Volim svijet. I uvijek kad imam priliku gledam zalazak sunca. Pojmim život kao konstantne izlaske i zalaske; mora se katkad sve smiriti i mora katkad sve biti otužno i mračno, ispunjeno strahom, da bi izjutra sunce obasjalo sve…
Vjerujem da živimo u onakvom svijetu kakvim ga vidimo. Poznajem ljude koji žive u svijetu punom straha. I one koji žive u svijetu punoj ljutnje i razočaranja. Na licima im prepoznajem ljutnju i bol. Jeste primjetili kako već iz lica ljudi možete razaznati neke osobine…..? /Nikad neću biti kao ona teta, uzviknula sam jednom kao dijete u autobusu pokazujući na susjedu i njeno ljutito izborano lice; poznatu inače kao zlobnu i ljutitu..-Šuti, viknula je majka i udarila me po prstima.. –Neka, rekla je ona, nemoj biti ako možeš, nisam ni ja htjela pa eto..desi se../

Ako sa mnom gledate film o Schindlerovoj listi ili Grad anđela; očekujte da ću naglo potražiti toalet; samo da se umijem, sigurno ću reći, a možda je i dim ušao u oči….
Neću nikad priznati da plačem na filmove koji govore o stvarnim osobama ili filmove sa tužnim završetkom, ali ako me povučete za rukav nakon filma shvatiti ćete da sam strašna lažljivica…


I volim ljude. Jesam li to već rekla? O da, jesam…
Kad sam počela pisati ovu avanturu, zaista nisam imala nikakvih očekivanja. Nikakvih predodžbi; sjećam se samo da sam bila neopisivo sama i tužna. Svijet mi se tih dana srušio nekako, izgubila sam se nekako i ne znam.. Zaista se činilo bezizlazno.



I našli su se ljudi, divni posebni moji junaci, koji točni znaju kako me opet dignuti. Koji znaju pružiti ruke uvijek kad zatreba. Imati ruksak pun poklona i džepove pune bonbona. Sada su dio mog života. Tu su svaki dan, viđamo se, pišemo mejlove kad se ne vidimo, zovemo se, grlimo, skakućemo... I sve bi za njih dala.

A vikendima kad srce brže zakuca, potrčim na kolodvor, i u trenutku kad izlazim iz autobusa me neki neobični osjećaj obuzme... tada grlim i grlim i grlim... volim, volim, volim.....Tada sam ispunjena. Tada živim. Moj kolodvor snova.
I dan danas ne mogu vjerovati da sam preko jednog običnog internetskog sustava to uspjela.
Kažu, da otvorenog srca sve možemo.
Kažem, da je to zaista istina.

Nisam jedna od onih koja se boji internet napasnika, koja vjeruje da se na internetu skrivaju ljudi koji traže i hoće zlo. Ja sam tu, a ja tražim samo malo ljubavi i toplih dodira, zašto onda ne bi i drugi bili takvi?
I ne smatram nimalo glupim upoznati nekoga, otići na kavu, smijati se i vjerovati. Zašto ne?

Svatko me tu nešto naučio, zaista. Od svih vas kojima već duže vrijeme konstantno pratim blog, vjerujte da ste me nečemu naučili. Nikad ne komentiram samo da komentiram. Volim pročitati, stati, promisliti.. Par puta sam na neke postove zaplakala, većinu puta sam ostala neopisivo dirnuta, puno njih čuvam u posebnim folderima, imam ih puno isprintanih.
Zapravo, zar ne da je nevjerojatna činjenica da nismo toga niti svjesni? Da možda nekiput netko pročita tekst i da zaista, ali zaista nas to u potpunosti dotakne? Da pokrene nešto?

I moram napomenuti.. Sve ljude koje sam upoznala, bili su BAŠ TO. Baš onakvi kakve sam ih vidjela. I pokrenuli su nešto. Svaki na svoj način, ali svatko me dotaknuo.. I kako ne reći onda hvala?? Hvala ljudima i hvala životu??

……………..

I koji je smisao svega ovoga?

Ima jedna djevojka, kad sam bila djevojčica imala sam priliku 20 dana provesti s njom u Italiji. Svi su je oduvijek smatrali čudakinjom; uvijek je imala izvrsne ocjene, samo je učila, od osnovne škole čitala literaturu koju ljudi ne razumiju ni u starijim godinama, a izražavala se, za nas djecu smiješno i baš nekako čudno. Bila je upisana u sve moguće škole i tečajeve od ranog djetinjstva.
Moji roditelji su njene jako dobro poznavali i znali su da joj majka tjera na to, da želi od nje napraviti ambicioznu i ženu od nevjerojatne karijere. Bogatu i profinjenu.
Nedugo nakon što je završila sve škole, dobila sve diplome, preko noći je nestala sa svojim dečkom. Zadnje što smo čuli da je prošla Indiju, bila u Hare Chrisni, učila ljude i savjetovala ih.
Njena majka to nikad nije mogla shvatiti, dan danas govori o najvećoj njenoj pogrešci života.

A ja se sjećam, bile smo djeca, osnovna škola, sjedile smo na travi i ona mi je kao što će i mjesecima nakon toga mi pokušavati objasniti u svojim pismima; govorila o životu i smislu života.
-Što je smisao, pitala sam je?
Objašnjavala je i objašnjavala, kad je dijete trčeći pored nas naglo se spotaknulo i padajući ugledala sam nju kako brzo ustaje, hvata ga i dlanovima odguruje na drugu stranu, kako se dijete uspravilo i otrčalo u drugom smjeru niti ne osvrćući se.
-To je meni smisao, rekla je ponosna. Zadržati nekog u padu.
-Ali to dijete se nije niti okrenulo..
Pogledala me.
-Nije ni bitno. Ti si pametna djevojka, shvatiti ćeš jednom….

I shvatila sam.



Hvala svima, vi ste moj smisao.



Post je objavljen 09.01.2007. u 22:50 sati.