I.
Sve su vampirske priče jednake. Možda je i moja, ne znam, nisam sigurna. Ali ja o svojoj mogu istinito svjedočiti, jer sam ju ja uistinu proživjela i jer ću prošlost ostaviti za sobom samo ako je napokon podijelim sa drugima, samo ako me više ne bude mučila iznutra.
Priča počinje jednom legendom, davno mi ju je ispričala moja prabaka, imala sam tad 6 godina. Jedne sada već davne večeri upitala me:
- Zlato, jel ti prabaka ikad ispričala legendu o ovom selu?
Tad sam svom mačku davala posljednje komadiće svoje večere i nezainteresirano sam odmahnula glavom, koga briga za glupu legendu o selu? Ja želim čuti bajke! Al nisam rekla ništa.
- Onda je pravo vrijeme da ju čuješ! -prabaka je oduševljeno pljesnula dlanom o dlan. Sad kad je se sjećam, mogu zaključiti da je za svoje godine bila iznenađujuće živahna, uvijek vedrog duha, uvijek spremna za vesele razgovore. Ja sam oduvijek, još od djetinjstva bila pomalo melankolična i nezainteresirana za svijet oko sebe.- Tina, dođi baki! Ajde!
Na svoje veliko razočarenje ostavih svog mačka i sjedoh baki na krilo. Naslonila mi je glavu na svoja prsa i priča je krenula:
- Znaš Tina kad sam ja bila negdje tvojih godina, a znaš kako je to davno bilo…
- Ne znam prabako…
- Hm…možda i ne znaš. Pa reći ćemo to ovako; kad sam ja bila mlada nije postojao ni televizor, ni avioni ni išta slično, osobito ovdje kod nas na selu. Razumiješ? Sve je bilo uistinu drukčije. Mladi su plesali po selu, išlo se svake nedjelje na misu, a djevojka se morala udati za mladića kojeg su joj našli roditelji.
- Pa to je kao u filmu prabako!
- Da, zlato, bilo je to jako davno. Ali nije to bitno. Znači, kad sam ja bila tvojih godina u selu je živjela jedna stara žena, stara kao ja sada, i za nju se govorilo da je vještica.
- Kao u Snjeguljici? Jeli tako prabako? -sada sam već bila oduševljena
- Da…tako nekako. Samo ova stara žena nije bila onako zločesta, ona je više brinula o drugim ljudima, razumiješ? Kao, možda, neka dobra vještica.
- Ahaa…
- Ta dobra vještica svake je večeri kada je mjesec bio pun brala ljekovite trave i skupljala svakakve bobice po šumi. Nitko kao ona u cijelom kraju nije tako dobro poznavao bilje. Ljudi iz svih sela dolazili bi kod nas tražiti njenu pomoć. Ali jedne noći punog mjeseca seljani nisu vidjeli vješticu kako prolazi kroz selo, pa su se neki zabrinuli, mislili su da je možda umrla. To ne bi bilo dobro za nikoga jer je selo bilo samo u šumi, nikakvog doktora nije bilo u blizini, a kad bi stara vještica umrla, nitko više ne bi imao potrebe dolaziti kod nas u selo i tako bi mi ostali bez stvari koje su nam inače dovozili različiti trgovci na putu kroz selo.
I tako oni pošalju dvojicu malo starijih dječaka da odu na brdo do staričine drvene kućice i provjere jeli sve dobro. Jedan od dječaka bio je i tvoj pradjed, imao je tada 16 godina.
- A koliko si ti imala godina?
- Ah…tad sam imala osam, tvoj pradjed bio je od mene starijih tih osam godina, ali uzeli smo se kad sam ja imala 14, a on 22 godine. Tada je to bilo drukčije. Ali nastavimo sa pričom: Tako se tvoj pradjed i drugi dječak nisu vratili cijelu noć, nego tek pred zoru, a bilo je to zimsko vrijeme i zora je kasno svićala. Rekli su da je stara Zora, tako se zvala, umrla. I ništa više nisu htjeli reći. Nikad više za svog života nisu o tome pričali, ali istina se ipak saznala jer je drugi dječak na ispovjedi rekao svećeniku što im je vještica prije smrti ispričala, vjerujući sa svećenik nikome neće reći. Ali takav kakav je bio, Bog mu spasio dušu, nikad nije volio staru vješticu jer su je ljudi poštivali više od njega, a to je za ono vrijeme bilo bogohulno, pa on odluči sve ispričati jedne nedjelje na misi. Narod je bio zaprepašten ali svećenik je rekao kako sve to ne može biti istina, kako je takvo proročanstvo nemoguće. Narod naravno nije povjerovao, već je od tada na tu temu ispričano tisuću izmijenjenih priča i prava istina se s vremenom izgubila postavši legendom… Svećenik je time što je ispričao tajno proročanstvo htio svima dokazati da je ono besmislica, a vjerojatno je i sam povjerovao u njega…
- Ali kakvo proročanstvo, prabako?
- Čekaj, čekaj, polako, sad ću ti ispričati. Prošlo je mnogo godina, rodila se tvoja mama i naša ostala djeca, pa čak i neki unuci. Tvoj pradjed bio je već jako star kad mi je ispričao pravu istinu.
- Stvaarnoo? Rekao ti je?
- Rekao je. -prabaka je kimnula glavom- Rekao je…eh… da im je stara Zora na samrti rekla kako će se jednog dana, u rano proljeće roditi dijete, žensko dijete. Rodit će se oko ponoći na prijelazu s jednog dana u drugi i to će u cijeli njen život uvesti vječni nemir, nikad neće biti mirna na jednom mjestu, uvijek će misliti da je negdje drugdje, u nekom novom danu čeka nešto bolje. Noć će biti tamna, mjesec mlađak, a djevojčica će imati kosu tamnu kao ta večer. Ali što je najbitinije, ta djevojčica spasiti će ovo selo od velikog zla i obogatiti ga.
Gledala sam baku velikih začuđenih očiju:
- Ali takva djevojčica se još nije rodila?
- Ne znam, zlato, ne znam. Ljudi su svakim novim rođenjem s nestrpljenjem čekali ali nikad se nije sve u proročanstvu poklopilo. Ili nije bilo rano proljeće, ili nije bio mjesec mlađak… Uvijek nešto. -prabaka me pogladila po kosi- Ali tko zna, možda je već rođena, samo sada nitko više ne vjeruje u tu legendu, a možda je i proročanstvo lažno.
- A ti vjeruješ, prabako?
- Ja vjerujem.
- Kako?
- Jer znam da je istina.
- A kad je pradjed umro?
- Malo prije tvog rođenja.
- Aha.
Nježno me pogledala i nasmijala se, a ja sam skočila sa njenog krila jer nisam imala mira više sjediti. Morala sam mačku ispričati cijelu priču. Znam da sam tad neke stvari zaboravila i htjela sam prabaku ujutro pitati ali kad sam se digla rekli su mi da je umrla.
Post je objavljen 06.01.2007. u 18:26 sati.