Ovo se zove potpuno pomračenje uma. Bezgranična zatupljenost. Čavlić zakucan posred čela, i kukica na koju mogu objesiti tijaru gluposti koja me obuzela. Manijakalni pogled, i psihopatski polusmiješak na licu, s povremenim nekontroliranim titrajem u kutevima usnica. A usne crvene same po sebi, u potpunom kontrastu s ostatkom lica. Podsjeća me na priču o Snjeguljici. Možda bi trebalo pojesti jabuku, ali ispostavilo se da ona najljepša ima podstanara. Mali debeli crvić smiješi mi se u bolesni umnjak. Danas sam produhovljena pa ću ga ostaviti neka živi. Ništa od jabuke. Druge mi nisu toliko privlačne. Uvijek mi se sviđalo ono što ne mogu imati, takve sam naravi. Do te mjere da apsolutno razumijem pred kakvim su se problemima našle «mračne» ličnosti europske povijesti. Diktatori. Osvojiti ljude podjednako je teško kao osvojiti teritorij. Za prvo je potrebno umijeće, za drugo vojska...a u oba slučaja beskonačna inteligencija i šarm...Pa u mnogo slučajeva ni to nije dovoljno. Ako bude sreće, proglase te samo ludim. I trenutci kad vidiš kako ti ideja klizi iz ruku, i samo jedan pogrešan potez: Zagristi već zagrizlu jabuku. Ili ucrvljenu. Tako svejedno. Pripada li nekom ili je nekad pripadalo...Kažu stari, oteto prokleto. Situacija u kojoj ne znaš kako se postaviti. Racionalno gledano, šanse za pobjedu su katastrofalno niske, manje od vjerojatnosti da se čovjek obogati u vrijeme gospodarske krize tridesetih godina. Žedan usred pustinje, i već pomahnitao od žeđi, kopat ćeš suhom slamkom u pijesku, odlučno, jer na dubini od šest metara, pola kilometra, ili šest milja, posve nebitno, sigurno ima vode. I koga je briga što se u pijesku nikako ne može iskopati ni rupa veličine graška. Neće milom, bude silom. E to se zove bezumlje. Jedino po čemu se ti i ja razlikujemo je koliko dugo ćemo ustrajati u kopanju. Da kopam dovoljno dugo, iskopala bih cijelu pustinju, i došla bih do vode...Ali za to bi mi bilo potrebno nebrojeno mnogo života utrošenih na taj posao do zadnjeg trenutka. Mnogo je jednostavnije potražiti izlaz, i neki izvor na površini. Manje zanimljivo, smatram. Mudrije, svakako. A uvijek ostaje opcija stajanja na mjestu i iščekivanja čuda. Nije to religioznost. To je nada. A nada je jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe, već samo produžavaju patnju.,reče A. J. Cronin. Prolazi me onaj samaritanski osjećaj. Nadolazeća agresivnost objašnjiva je iznenadnom odlukom o apstinenciji. Organizmu treba šest dana da se oporavi od alkoholiziranog stanja, pročitala sam negje na internetu. Moj organizam nije navikao na generalna čišćenja. Dvoumim se što učiniti s crvićem. Utopiti ga, izrezuckati, ili biti totalno brutalan i odvratan i prepustiti ga gnječenju – zubima. Malo proteina nikada nije na odmet.
Buda je bio mudar čovjek. Rekao je da ljudske su strasti beskonačne kao žeđ čovjeka koji pije morsku vodu - on nema nikakvog zadovoljstva, a žeđ mu stalno raste. I dalje taj crv. Stvaram si ovako beznačajne probleme i pitanja, kako bih smetnula s uma ono što me zaista muči. Strahujem da će mi čavlić ispasti iz čela. Lijevi obraz mi je tampon zona između zaraćenog budućeg umnjaka i upaljenih sinusa. Crva sam odlučila poštedjeti. Neka pati na životu, meni će biti zabavnije...Ionako moja želja da ga uništim nije bila iskrena. Oni koji potiskuju vlastite želje, čine to jer su im želje dovoljno slabe da budu potisnute. To je razlog koji me sprječava da odustanem, i samim time se dovedem u situaciju postajanja još većom budalom. Crv je nastradao. Sada mi je žao što to nisam ja učinila. Ponos mi je povrijeđen. Da je netko vidio rekao bi da sam preslaba. Trenutak u kojem se pokaže kako ni čelik nije čvrst koliko izgleda.
Prizor stoljeća. Zaista ne volim kada me drugi vide kako plačem. I ne volim se vidjeti u ulozi plišane igračke. Jedna sam od rijetkih koja svoju plišanu igračku još uvijek nije odbacila. Mislim da nije u redu. Poigravati se tuđim osjećajima. Zašto uopće nekoga činiti budalom, kada smo svi savršeno sposobni to učiniti sami...Smiiješak. Pogled u nebo i odsjaj nevidljivih zvijezda u oku mutnom od prašine. Nije se plakalo cijeli dan. Ovo je faza u kojoj vanjska politika ima presudnu ulogu. Pokazat će se kolika je moja vještina u diplomaciji...Kosti. Vrijeme je da stavim točku. Jer cijelo selo šmrče bijelo. A ja živim u gradu. I zato je naslov Maximus.
Post je objavljen 03.01.2007. u 20:17 sati.