Opet dugo nisam pisala... nekoliko puta sam započela, napisala par redaka.... i sve obrisala. Ne zato što mi se nije dalo pisati,ne zato. Imala sam previše toga za reći. Previše sam toga osjećala. I previše je toga bilo za pisati... stvari o kojima sam htjela, o kojima nisam htjela, o kojima nisam mogla....
Kad je tata umro svi su rekli- sad je najgore, pusti, vrijeme liječi.... na kraju će ostati samo lijepe uspomene i one će tjerati na osmjeh, ne na tugu. Sjećam se dana kad mi je to netko rekao. Stajala sam na ulazu u veliku dvoranu u kojoj je bila komemoracija, obučena u crno i okružena desecima tatinih kolega... pogledala sam u tu ženu jedva se nekako kiselo nasmiješila- lice je bilo previše kruto za neke druge izraze osim plača no nekako, povjerovala sam joj. Željela sam joj vjerovati. Zato mi valjda i jesu te riječi ostale tako duboke u sjećanju. Ali eto sad. Prošlo je preko pola godine a meni, meni su slike svježije no ikad, tuga još uvijek raspakirana ... samo snova više nema... više ga ne sanjam da mi u istoj noći desecima puta umire u naručju a da ga ja samo bespomoćno gledam i plačem.. ne sanjam više to.. prestalo je... mislila sam da mi je najgore bilo buditi se uz te misli, slike...mislila sam da će mi najteže biti prihvatiti činjenicu da ga više nema, da se neće vratiti od tamo ... mislila sam da je stvarno najteže bilo u tom periodu rastanka s njim.... nisam ni bila svjesna, onda, kakvo vrijeme tek slijedi....
U mojoj su obitelji rituali svetinja... vjerojatno jedina svar koja nas je sve , ali baš sve spajala... kada smo skupa bili i mama i tata i mala braća i veliki brat... blagdani. Blagdani su naš ritual. Stol u kuhinji... mama kuha, pomažem joj peći kolače... brat je došao iz Rijeke za praznike, tata ne radi, klinci su doma.... i uvijek strka... tata iz sobe dovikuje i ispituje mamu hoćemo li i za ovaj badnjak imati bakalar za ručak, braća se ne mogu dogovoriti tko će otići po bor, na radiju sviraju božićne pjesmice i mama tiho pjeva,cijela kuća miriši na toplinu, na cimet.... to je naš ritual... to je vrijeme kad smo obitelj, prava obitelj.... nas šest na okupu....
Puno nas je... uvijek sam bila zavidna klincima u školi koji se imali jednog brata ili seku... uvijek sam mislila da sam zakinuta što ih ja imam troje.. mislila sam, da sam jedinica ,dobivala bi za božić više darova, mama i tata bi bli posvećeniji više meni, ne bi morala biti ljubomorna kada je netko od nas dobio nešto što dugi nije.... bila sam dijete uvjereno da je moja velika obitelj nepravda prema meni...
Možda sam tek ovaj Božić shvatila koliko sam uvijek bila u krivu....
U dnevnoj sobi je okićen bor. Prozori svijetle lampicama... mama u kuhinji kuha ručak u tišini. Kolače smo naručili. Braća su u svojim sobama. Dnevna soba... dnevna soba je prezna. Nikakvi zvukovi ne dopiru iz nje.... mama pravi bakalar.... ali nitko se uistinu ne raduje tom ručku.... čak je radio stišan... čak ni mama ne pjevuši.... sve je ako umjetno.... svako sjećanje na prošle Božiće samo unosi još veću tišinu u ovaj...
I sjetim se....ja sam mislila da je najgori perod za nas prošao.... sjetim se riječi da vijeme liječi rane.. da vrijeme donosi samo lijepa sjećanja..... no zašto onda ta lijepa sjećanja stvaraju taku ogromnu tugu? Zašto nitko nije ni spomenuo da najgore tek slijedi? I to baš onda kada ostanu samo lijepa sjećanja.... rekla sam već da sam prestala sanjati ružne snove u vezi njega... sada sanjam da je zdrav, da mi se smiješi, da me zove nadimcima koja mi je dao kad sam bila beba.... sada sanjam lijepe snove.... imam lijepa sjećanja... a tata mi nedostaje više nego ikad....
On kao da je ona karika u našem lancu zbog koje i jesmo bili obitelj. Jer s njim- s njim smo bili „svi“.... a sada, bez njega.... neznam kako uopće reći da smo svi na okupu... kako uopće reći da smo prava obitelj.....
Najgore nije prošlo.. najgore tek slijedi.... bojim se.
BOJIM SE DA JE NAJGORI DIO RASTANKA S NEKIM PRAZNINA KOJU TAJ ČOVJEK OSTAVLJA ZA SOBOM....
A praznia koju je tata ostavio za sobom najviše se osjeti sada. Za blagdane. Kada bi cijela obitelj trebala biti na okupu. Kad je inače cijela moja obitelj bila. Praznina je gotovo opipljiva... kraj bora, za stolom, ... ma svugdje... u cijeloj kući.. u svima nama.... i ovo je prvi Božić kada se nitko uistinu ne raduje.... nitko ne može... svi se smiješimo.... svi pričamo glasno kao i inače.... ali onog trena kad se rastanemo čuju se jecaji.... i nitko se nikome ne približava... svi smo na distanci.... na sigurnoj udaljenosti.. kao da želimo pobjeć iz ovog vremena i iz nastale situacije...
Da. Sad mi je draže nego ikada što nas je tako puno... jer nitko, uistinu nitko ne mora biti sam... i znam a možda griješimo što ne plačemo jedni pred drugima, što ne dijelimo tugu kao i sreću....
Al tako nevjerojatno puno znači kada nakon našeg razgovora o tati, iz susjedne sobe čuješ kako netko od njegove djece priča s njim nasamo... kao da je još tu... kao a nikada nije ni otišao...
tek onda shvatim koliko ljubavi je bilo podjeljeno među svima nama... i koliko god djece bilo u kući, svi su uvijek dobivali jednako, svi su dobivali jako puno....
i kada mi ponovno netko kaže da vrijeme liječi rane, neću se ustručavati reći mu da to nije istina.... rane ne nestaju, ljudi samo nauče živjeti s gorkim okusom nekog sjećanja... i stvaraju nova, nadomještaju, pronalaze načine kako zadržati drage ljude.... baš tako kako smo mi naučili zadržati tatu- ljubavlju. Jer zbog silne ljubavi koju osjećamo prema njemu i sad i za svaki drugi blagdan, tata će biti s nama. U našim mislima i srcima.
Post je objavljen 31.12.2006. u 16:20 sati.