Marketing
Moby Dick
"Moby Dick" [4:21] je instrumentalna pjesma engleske rock skupine Led Zeppelin (pripisuje se svim članovima), objavljena na njihovom albumu iz 1969., Led Zeppelin II. Naslov nema nikakve veze s istoimenim romanom Hermana Melvillea. Prema riječima Pat, supruge bubnjara Johna Bonhama, pjesma je nazvana «Moby Dick» jer je bubnjarev sin, Jason, zatražio oca da odsvira «dugačku pjesmu». Kada je John upitao koju dugačku, dječak je odgovorio, «Onu dugačku kao Moby Dick.»
Pjesma je nastala nakon što je Jimmy Page znao često uhvatiti Bonhama kako improvizira u studiju. Neke dijelove te pjesme je snimio te ih zatim povezao u cjelinu. Samo gitarist Jimmy Page i basist John Paul Jones, zajedno s Bonhamovim bubnjevima, sviraju bluzerski riff u početku i na samom kraju pjesme, ostavljajući ostatak za solo Johna Bonhama na bubnjevima (obično bi se samo pokupili sa pozornice :). Robert Plant uopće nije sudjelovao u izvođenju, te bi na koncertu samo predstavio bubnjara publici prije početka pjesme.
U pjesmi se očituje snažan utjecaj bubnjara kao što su Joe Morello (jazz bubnjar, The Dave Brubeck Quartet) i Ginger Baker (bubnjao s grupom Cream od '66 do '68, osnovao Blind Faith 1969., zatim Ginger Baker's Air Force u ranim 70-ima) te pjesama «Castilian Drums» (naročito live verzija iz Carnegie Halla) i «Toad». Između ostalih, tehnike koje je Bonham razvio pod utjecajem ranije spomenutih su korištenje golih ruku za bubnjanje, triole svirane rukama i nogama, dvostruki udarci po bas bubnju i ostale. Obje gore spomenute pjesme sadrže poduže iscrpne solo izvedbe na bubnjevima u kojima čujemo i ove spomenute tehnike. Pjesma «It's All the Same» Eda Cassidyja koju je snimio s grupom Spirit također je utjecala na «Moby Dick».
Gitarski riff sličan je onom iz pjesme grupe Yardbirds «I'm not Talking». Također je veoma sličan onome iz pjesme «The Girl (I Love She Got Long Black Wavy Hair)» koja je objavljena na live albumu Led Zeppelin BBC Sessions godine 1997.
Bonham je bubnjarski solo često svirao na koncertima Led Zeppelina od 1968. do 1977., gdje je pokazivao svoju vještinu i tehniku. Tijekom ovog razdoblja pjesma je prošla kroz tri promjene imena. Tijekom ranijih turneja grupe (1968-1969) bila je poznata kao «Pat's Delight» (po Bonhamovoj supruzi), od 1969-1975 bila je «Moby Dick», a tijekom američke turneje 1977. zvala se «Over the Top» jer je pjesma započinjala uvodnim riffom pjesme «Out on the Tiles» prije nego li se nastavila u poduži bubnjarski solo.
Izvođen uživo, Bonhamov solo trajao bi najmanje 12 minuta, a najduže do pola sata, dok bi ostatak grupe napustio pozornicu nakon što bi odsvirali uvod. Tijekom izvedbe, Bonham bi često odložio palice sa strane, ili bi ih bacio u publiku te bi nastavio solo rukama (koje bi ponekad i prokrvarile zbog toga). Znalo se dogoditi i da bi svirao rukama ako bi slomio palice zbog svog divljeg sviranja.
Bonham svira solo rukama tijekom sola na The Song Remains the Same
Live verzije pjesme «Moby Dick» nalaze se službeno objavljene na live albumu «How the West Was Won (odsvirao ju je na Long Beach Areni godine 1972. u trajanju od 19:23) te na koncertu/filmu Led Zeppelina The Song Remains the Same iz 1976. kao dio Bonhamove fantazijske sekvence (o kakvim je sekvencama riječ, najbolje ćete shvatiti ako sami pogledate film, no ukratko svaki je član Zeppelina snimio kratku filmsku sekvencu u kojoj bi dotični bio u glavnoj ulozi fantastičnog sadržaja, a te sekvence su ubačene tijekom trajanja koncerta; Bonhamova je u tijeku trajanja bubnjarskog sola na ovoj pjesmi). Također je objavljena na soundtracku tog filma, a 2003. i kao dio Led Zeppelin DVD-a (izvedba iz Royal Albert Halla 9. siječnja 1970. u trajanju od 15:02).
Izvedba sa The Song Remains the Same
Jimmy Page je, za Led Zeppelin Boxed Set objavljen 1990., spojio «Moby Dick» s pjesmom «Bonzo's Montreux» tako da prva prethodi drugoj te se bez prekida u nju nastavlja.
Američka kampanja protiv onečišćenja upotrijebila je pjesmu kao temu pokreta sredinom 70-ih.
Post je objavljen 29.12.2006. u 20:35 sati.