Još nedavno jedna djevojka je bila radosna. Djevojka meni vrlo bliska.
Redila kuću, pekla kolače, pjevušila... Jer dolazi dragi iz daleka svijeta.
Sad više nije radosna. Tupo bulji pred sebe. Ne živi joj se.
Boli nešto u sređenoj kući, prepunoj hrane, kolača i pića. Boli praznina. Boli tuga i odsutan pogled.
Ništa posebno, tek uobičajena priča o prekidu, zar ne?
Nije. Nije uobičajena.
On ne zna. Ne zna kolika je to radost bila. Jadan je on. Pust.
Ne zna on. Nije čuo pjevušenje, nije gledao sjaj u očima.
Nije ga gledao. Zgazio ga je.
Sretno ti bilo, putniče. Preživjet će ona. Dobiti podršku i skrb, da ne ostane gorka i sjebana.
I opet se nekom radovati. Najčistije i najsjajnije.
A ti? Što ćeš ti? Tražiti radost? Znam da hoćeš. I nećeš znati zašto je za tebe nema.
Gorak ćeš postati. I mrzovoljan.
Ko ti jebe mater, majmune.
Post je objavljen 29.12.2006. u 08:26 sati.