sjedim na stolici. gledam sumrak kako pada. crveno svjetlo prekrilo je nebo. tišina. ljudi u prolazu. u crkvu. iz crkve. u zgradu. i iz nje... možda jednog dana sac taj tok zastane i više se ne vrati. možda ono crveno nebo pocrni, u najcrnju moguču boju. šalica kakaa na mom stolu. stotinu papira, tisuče slova razbacanih po stolu. sve uhvačeno u plamenu. crvenije od onog neba. crvenije od krvi. plamen. gledam kako mi se kože topi u plamenu. gledam kako sam krhak i kako me obični crvenkasto žuti jezici gutaju moje postojanje i moju bit. surova stvarnost. surovost. tvornice. dizalice. sivilo. i crvenilo. kiša suza ne može ugasiti rasplamsalu vatru. bol ne može ugasiti život u duši. stara glazbena kutija. posljednji put, ona pjesma ona melodija. ona prošlost. ona savršena lažna prošlost. prekrivene svilom leže smrskane kosti i krvavo meso čovjeka. laž. vatra. suze. nema više nade. nema smijeha ni utjehe. nema izgubljene ljubavi.
Post je objavljen 24.12.2006. u 22:11 sati.