Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/palenteimlika

Marketing

Nedajmo Medvednicu!

Znate li kako huči vjetar u šumi? Mislim ozbiljni vjetar? Vjerojatno ne znate iako mislite suprotno. Sudim po sebi: nisam mogao vjerovati da me tako uobičajena pojava poput gibanja zraka gore navrh Sljemena može toliko uzbuditi, prestrašiti i zadiviti. Sve donedavno.
Hukalo je i zavijalo, lomilo grane i probijalo do kosti tako snažno i zastrašujuće da sam na pola puta prema Puntijarki poželio vratiti se, no vidio sam da neki ljudi nastavljaju pa nastavih i sam. I nisam požalio.Tek pri vrhu veličanstveni je vjetar doslovce gospodario planinom, tim "našim brdom" koje nam se odozdo čini nadohvat ruke, ljupko i pitomo, no koje se za svega par sati hoda zna pretvoriti u mrku i prijeteću planinu. I baš o tom poželjeh zabilježiti par redova, o toj našoj prekrasnoj gori, očuvanoj i zelenoj, kojoj neki vandali sada prijete velikim oštrim svrdlima i bučnim te smrdljivim bagerima.
- Dobar dan.
- Dobar dan - uobičajena je uljudnost gore na stazici i među ljudima koji se prvi puta sretnu u okružju potpuno lišenom svih zagađenja: buke, ispušnih plinova, nervoze, žurbe, negativne energije i agresije. I gore, okruženi spokojem stoljetnih stabala i šuštanjem požutjelog lišća, svi se izgleda mijenjaju.
Na putu samo nasmiješena lica, ni traga grču, žurbi i nervozi toliko prisutnim na nedalekim ulicama. A tek kada onako zadihani, gladni i umorni stignete do nekog manjeg planinarskog doma, tek tada vidite da ste za kratko vrijeme jako puno dobili: prekrasan pogled, čist zrak i bogatu trpezu u nimalo neugodnu društvu. Gore, naime, gotovo da nema neugodna društva.
U Runolistu sam znao i prenoćiti. Za 40 kuna dobio bih sobu, zvjezdarnicu i zaglušujuću tišinu koju lome tek krici divljih životinja. Da divljih, ne maca i pudlica, već lisica i ćukova te tko zna kakvih meni nepoznatih zvijeri. I kada sam se s proplanka, baš zbog tih krikova, uvečer odlučio povući u toplu unutrašnjost doma dobrodošicu su mi poželjeli mirisi iz kuhinje koja se tek tada, nešto prije ponoći, zažarilla od spravljanja silnih domaćih pita i savijača za sutra ujutro. Bake su u bijelim mantijama rastezale pa savijale tijesto, mazale ga uljem i domaćim sirom, otvarale i zatvarale pećnice, a božanstveni mirisi grijali su cijeli dom. Bilo mi je žao u takvu okružju poći spavati pa sam molio još jedno pivo koje ću ispiti na klupi uz veliku zidanu peć, ili uz prozor s kojega vidim samo grane i noć, no uz koji zamišljam medvjede koji su nekada ovuda hodali. A ujutro kada me svjetlost probudi žurit ću niz stepenice da okusim bar dio svih tih bakinih delicija koje sam sinoć mirisao, a koji su sada spremni za kušanje...
Sve to, nažalost, uskoro bi moglo bespovratno nestati, a najtužnije je to što nitko ništa ne poduzima da se to spriječi. Čak ni mediji ni prstom da mrdnu! Nitko ne piše što ćemo izgubiti, a samo seru o tome što bi grad tobože mogao dobiti: te neka tangenta, te neki arhitekti, stručna rješenja, procjene i prije svega: šuštanje velikih novčanica. No to je zato što mediji sve manje služe općem dobru, a sve više privatnim, parcijalnim interesima (vjerujte, najbolje to znamo mi unutra).
Dakle, gradu samo što nisu probušili pluća, a grad ni da se pomakne, ni da upomoć krikne. Pa kad već uškopljeni mediji neće vikati i galamiti, neka viče blog:
Nedajmo Medvednicu barbarima u ruke!

Post je objavljen 23.12.2006. u 12:30 sati.