Marketing
PREKO LEŠEVA DO NIČEGA***
Njih dvoje spavaju.
Ko topovi (primirje je)
Sitno brojimo do Bozica
A ja sve nesto rekapituliram.
Pa natezem.
Uvjeravam se da je bilanca pozitivna.
Da je moglo puno gore.
Da nije moglo puno bolje.
Ako nista drugo – svi smo se trudili maksimalno.
To je pravi blagdanski duh.
Ko topovi (primirje je)
Sitno brojimo do Bozica
A ja sve nesto rekapituliram.
Pa natezem.
Uvjeravam se da je bilanca pozitivna.
Da je moglo puno gore.
Da nije moglo puno bolje.
Ako nista drugo – svi smo se trudili maksimalno.
To je pravi blagdanski duh.
No, pisat cu vam nocas jos jednu remisiju.
Remisiju brižnosti ili kako sam si priznala da sam naivna ko šlapa.
Obzirom da cu tek za koji dan dogurati do punih 35, ovo su posljdnji trenuci kada to smijem priznti. Sve kasnije, u mojoj glavi, zvucat ce direktno kao nacionalna sramota. Ajd' ne bas nacionalna...
Eh, da sam ona mršavica SJP iz Sexa i grada, na ovom mjestu doslo bi dobro sročeno pitanje pisano onako kičastim kurzivom, a glasilo bi: znate li završiti trač? Izvučete li uvijek deblji, tanji, krači, dulji kraj? I tko su ljudi s kojima dijelite sitne životne pakosti?
No, nisam.
Jedne ljetne veceri, kao i mnogih veceri umalo protekle godine, odjurila sam u virtualni svijet natjecanja. Tamo gdje pijuni jedu pijune. Kasnije se pokazalo da i špijuni jedu špijune, no ja to naravno nisam znala. Ili nisam vodila racuna o tome. Ili mi je, kao što to vrlo često biva, bilo prilično svejedno.
Uglavnom, vođena dječjom logikom da ako nas 10ak igra nogomet iza susjedove kuce:
I netko od nas šutne loptu.
I razbije susjedu prozor – nema teroije da je kriv samo taj jedan koji je šutnuo. Krivi smo svi. Ježi ga, volim kolektivnu odgovornost i neodgovorost. Uostalom, donedavno, vjerojatnost da ja budem ta koja je šutnula loptu prema prozoru bila je stvarno minimalna.
Ipak sam još uvijek ona mala, dobra, plaha i plava curica
A nisam.
Uglavnom,. Igru po igru, partiju po partiju, pivo po pivo (ne, zaprvo nitko nije pio, samo je tamo atmosfera uvijek prilično birtijaška) i lopte su počele frcati na sve strane. Te centaršut lijevi (ravno do Kranjčara koji loptu dodaje Du-du uu, a ovaj fula zicer) te desni korner preko unutarnjeg ruba vratnice (o Milojko Pantiću kako mi fališ ovih sumornih, nazovizimskih večeri).
I nismo još ni treću partiju dovršile a jedna je osoba, negdje daleko u tom trenutku, vjerojatno počela štucati (za slučaj da vjerujete u ovu vrstu predskazanja) ili se ugrizla za jezik, kao sasvim pouzdani i provjereni signal da je netko masno olajava. Iskreno, voljea bih da se češće ugrize za jezik...
I tak.
Jedna je šutnula loptu.
Pogodila prozor.
Prozor se razbio.
A klinci ko klinci, prvo krepali od smijeha. Potom malko zastali da provjere da li je tko vidio svinjariju. Uvjereni da nitko od njih desetak nije druker (jer svi su igrali taj nogomet na nedozvoljenom teritoriju gdje je vjerojatnost razbijanja tudjih prozora prilicna) jedan po jedan poceli su bacati sitne kamencice u pravcu tog razbijenog prozora.
Mozda, u toj svojoj prilicno naivnoj predodzbi igre, su bacali kamenčiče skupljajući alibi. Možda će netko pomisliti da je prozor razbijen slučajno, običnim malenim kamenčićima. (Nema veze što je lopta ostala duboko u stanu oštećenog susjeda).
Kad su vidjeli kako im dobro i precizno ide, nakon nekog vremena su počeli bacati i ostale predmete: smrdljive tenisice, prazne konzerve lososa (fuj kako smrde), čokoladom umrljane maramice, a našao se tu i pokoji potrošeni uložak.
Naravno, onome koji je šutnuo loptu, kao i onome tko mu je tu loptu tako dobro namjestio na zicer, nije padalo na pamet ubacivati išta više kroz tu bužu koja je na prozoru nastala. Vjerovali ili ne, oni su već osjećali svoj dio odgovornosti. I prvi se pokupili sa igrališta, svjesni da su se dobro zabavili i da bi cijelu stvar rado ponovili kada bi im netko zagarantirao da će proći nekažnjeno. Ali pih, ako susjed i sazna da su bas njih dvoje bili ti koji su ispucali loptu - tko mari, taj prozor, nikada temeljto opran od mušica koje na njega slijecu, su ionako dugo htjeli razbiti... Uostalom, taj isti čangrizavi susjed je njima već više puta izbušio gume na biciklima, i to sa smješkom na usnama kasnije ih uvjeravajući da su si sami krivi.
I tak, partija je završila.
Vrijeme je prolazilo.
Glavni akteri su polako i zaboravljali na nezgodu (ma i dalje im je bilo baš drago da je taj prozor razbijen i svojim ponašanjem zapravo uopće pred 'gazdom' nisu krili da su oni glavni 'krivci')
Zapravo ih je samo zanimalo tko ce iz ekipe prvi lanuti.
To još uvijek ne znaju.
Samo slute.
I pitaju se da li je susjed prljavih prozora makar na trenutak promislio, zastao, udahnuo i zapitao se tko su ustvari klicni koji su mu onog kišnog ljetnog popodneva dojurili javiti (na njegovu vikendicu gdje ljetuje) da su mu dva poznata kvartovska huncuta razbila prozor.
Vjerojatno jest pomislio, barem na sekundu, jer koliko god ga ne volim, ne mislim da je glup, da su ti mali špijuni koji mu donose neljepe vijesti ustvari i sami morali biti na igralištu. I najvažnije, sudjelovati u igri.
I možda mu je negdje prolepršala misao da su ova dva mangupa ubacila loptu kroz prozor, ali da su uloške, konzerve lososa i male sitne kamenčiće koji žuljaju u cipelama ubacili baš ti klinci koji toliko nemaju muda, da se ne usude šutnuti loptu, čak i kada im je dodana na zicer.
I nismo još ni treću partiju dovršile a jedna je osoba, negdje daleko u tom trenutku, vjerojatno počela štucati (za slučaj da vjerujete u ovu vrstu predskazanja) ili se ugrizla za jezik, kao sasvim pouzdani i provjereni signal da je netko masno olajava. Iskreno, voljea bih da se češće ugrize za jezik...
I tak.
Jedna je šutnula loptu.
Pogodila prozor.
Prozor se razbio.
A klinci ko klinci, prvo krepali od smijeha. Potom malko zastali da provjere da li je tko vidio svinjariju. Uvjereni da nitko od njih desetak nije druker (jer svi su igrali taj nogomet na nedozvoljenom teritoriju gdje je vjerojatnost razbijanja tudjih prozora prilicna) jedan po jedan poceli su bacati sitne kamencice u pravcu tog razbijenog prozora.
Mozda, u toj svojoj prilicno naivnoj predodzbi igre, su bacali kamenčiče skupljajući alibi. Možda će netko pomisliti da je prozor razbijen slučajno, običnim malenim kamenčićima. (Nema veze što je lopta ostala duboko u stanu oštećenog susjeda).
Kad su vidjeli kako im dobro i precizno ide, nakon nekog vremena su počeli bacati i ostale predmete: smrdljive tenisice, prazne konzerve lososa (fuj kako smrde), čokoladom umrljane maramice, a našao se tu i pokoji potrošeni uložak.
Naravno, onome koji je šutnuo loptu, kao i onome tko mu je tu loptu tako dobro namjestio na zicer, nije padalo na pamet ubacivati išta više kroz tu bužu koja je na prozoru nastala. Vjerovali ili ne, oni su već osjećali svoj dio odgovornosti. I prvi se pokupili sa igrališta, svjesni da su se dobro zabavili i da bi cijelu stvar rado ponovili kada bi im netko zagarantirao da će proći nekažnjeno. Ali pih, ako susjed i sazna da su bas njih dvoje bili ti koji su ispucali loptu - tko mari, taj prozor, nikada temeljto opran od mušica koje na njega slijecu, su ionako dugo htjeli razbiti... Uostalom, taj isti čangrizavi susjed je njima već više puta izbušio gume na biciklima, i to sa smješkom na usnama kasnije ih uvjeravajući da su si sami krivi.
I tak, partija je završila.
Vrijeme je prolazilo.
Glavni akteri su polako i zaboravljali na nezgodu (ma i dalje im je bilo baš drago da je taj prozor razbijen i svojim ponašanjem zapravo uopće pred 'gazdom' nisu krili da su oni glavni 'krivci')
Zapravo ih je samo zanimalo tko ce iz ekipe prvi lanuti.
To još uvijek ne znaju.
Samo slute.
I pitaju se da li je susjed prljavih prozora makar na trenutak promislio, zastao, udahnuo i zapitao se tko su ustvari klicni koji su mu onog kišnog ljetnog popodneva dojurili javiti (na njegovu vikendicu gdje ljetuje) da su mu dva poznata kvartovska huncuta razbila prozor.
Vjerojatno jest pomislio, barem na sekundu, jer koliko god ga ne volim, ne mislim da je glup, da su ti mali špijuni koji mu donose neljepe vijesti ustvari i sami morali biti na igralištu. I najvažnije, sudjelovati u igri.
I možda mu je negdje prolepršala misao da su ova dva mangupa ubacila loptu kroz prozor, ali da su uloške, konzerve lososa i male sitne kamenčiće koji žuljaju u cipelama ubacili baš ti klinci koji toliko nemaju muda, da se ne usude šutnuti loptu, čak i kada im je dodana na zicer.
I onda pri kraju, pitam vas: pazite li s kim igrate nogomet? Da li je verbalni judo vasa jaca strana? Tko je od vas majstor prikupljanja simpatija iskljucivo kukanjem, jadanjem i bacanjem smrdljivih konzervi lososa kroz rupu na prozoru tudjega doma, a koju je netko drugi imao petlje probusiti?
U konacnici, znate li zavrsiti masni trac? Uspijete li uvijek prvi odjuriti ogovaranoj osobi i prenjeti sve informacije koje ste o njoj cule, te dodati vlastita razmisljanja o istoj, a koja ni pijani, poneseni zarom igre 'Čovječe ne ljuti se' ne biste izrekli sami. Dignute glave.
Jednom davno, učeći ponešto o životu, bivši šef mi je dao savjet kojeg jos nisam naucila primjenjivati: 'mala, kad nekaj zajebeš – ne priznaj'. Valjda zato jer ljude očajno iritira kad se komad žene od 155 cm postavi na ikoga, s rukama u struku i stavom 'ja sam, i kaj buš sad?' Psujem previše, ali ovo jest priča za psovanje – oh kako smo svi jako važni, kako su naši mali izbori i životi važni i kako smo značajni u svojim malim, sitnim dnevnim radnjicama – sve je danas čista neurokirurgija. Mikrorezovi.
Još priznajem redovno.
I živim u uvjerenju da je sasvim legitimno da nekoga ne volim bez obzira što mi ništa konkretno lošega u životu nije učinio. Kao što mi je najzdravija stvar na svijetu da ta ista osoba ne voli mene. I drugi pored nje.
Jer, riječ je o osobama koje nisu bitne.
Riječ je osobama koje nisu iz pravog života.
Riječ je osobama koje se sasvim kvalitetno, pa i mnogo perfidnije kasnije znaju grupirati i zabaviti na tudji račun.
Otuda naziv ovoga posta*** – riječ je baš o epizodi 'preko leševa do ničega'. Nitko tu nikome nije važan. Niti će biti.
(hvala prijatelju koji mi je posudio ovaj naziv i hvala njegovoj poznanici koja ga je patentirala dajući definiciju života...)
I da, igrajući igrice socijalne kompetencije dođoh do zaključka da sam naivna ko šlapa.
Sljedeci puta kad si rekreativno dozvolim trac, prva letim ogovaranoj osobi, namještam dušebrižnu facu, priznajem svoj sitan doprinos u olajavanju i prenosim sve u detalje. Naravno, dodajem i svoje najsitnije male ugrize usmjerene srcu otračane osobe, a pripisujem ih upravo onoj osobi koja mi se najmanje svidja, a s kojom sam tračala. To je tajna uspjeha, a bome i ključ dobrog networkinga. Tako se radi posao. Naravno, ako vam je stalo...
Pa ako je istinita ona da se za dobrim konjem praši, drago mi je ako se netko prepoznao kobilom – za njima se, navodno, ipak praši manje...
Post je objavljen 22.12.2006. u 00:46 sati.