Marketing
Mrnjo Brundo
Medo Mrnjo Brundo iz ličkog utočišta za medvjede bio je poznat kao miroljubiv. Do neki dan kada je napao najprije jednu volonterku, a zatim i domara koji ju je nastojao spasiti iz njegovih kandži. I tako, moralo se medvjeda ubiti. Ni krivog ni dužnog. Ne, ne mislim reći da se trebalo učiniti nešto drugo, jer medvjed je napao čovjeka i drugog izbora nije bilo. Želim samo reći da je Mrnjo Brundo bio normalna životinja, divlja životinja, zvijer, kojoj je u nekom trenutku sasvim prirodno napasti čovjeka. Jednako prirodno kao što bi čovjeku prirodno trebalo biti da takvoj životinji nikad ne može potpuno vjerovati.
Sigurno vam se bar nekad desilo da hodajući ulicom ili parkom do vas došeće pas (gledajući veličinu, ne mislim baš onaj džepni 
) za kojeg gazda kaže «bez brige, neće Vam ništa». Meni to nisu nimalo simpatični «govori», jer prvo što tada pomislim je «a što ti znaš». Lijepo je imati životinju, lijepo ju je voljeti i vjerovati joj, ali iskreno govoreći, meni to nerijetko prelazi granicu zdravog razuma. Jer pored svih tih slučajeva kojima smo svjedočili, teško mi je shvatiti da nekim ljudima nije dokazivo da životinja ipak, koliko god mila, draga i inteligentna bila, uvijek ostaje – životinja. Napad psa ionako nužno ne znači da je star, bolestan ili preagresivan. On može biti posljedica straha izazvanog nekom banalnošću, određenim pokretom, nekim predmetom u rukama, mirisom ili nečim četvrtim što nama ne predstavlja ništa, a psu ipak da.
Posebna priča su djeca i psi. Ono što stvarno ne mogu shvatiti su situacije u kojima roditelji puštaju pse pored beba i male djece. Kao da nije dosta svih onih priča u kojima je pas dijete napao, ponekad samo lakše ozljedio, ponekad ostavio strašne posljedice, a sjećate se da je bilo i smrtnih slučajeva. Ne, ne mogu shvatiti da strah za vlastito dijete ne nadjača to silno povjerenje u životinju.
I jedan bizaran primjer. Sjećam se da sam na negdje na netu bila čitala kako je jedan čovjek otišao nahraniti svog pitona. Pustimo sad to što je meni pomisao na pitona kao kućnog ljubimca skroz van pameti. Uglavnom, čovjek je otišao i s hranjenja se nije vratio. Piton ga je stisnuo oko vrata i ugušio. Povjerenje u zmiju. Da nije tragično, bilo bi komično.
Volim životinje, i kad na ekranu vidim medvjede, lavove, tigrove i druge lijepe životinje dođe mi da ih gladim po onim lijepim glavama i mekanoj dlaci. No takvi se moji apetiti ipak nahrane glađenjem mačaka ili još bolje mačića za koje znam da i ako me ogrebu neće biti opasno ni pogubno. Svatko naravno ima izbor, ali nakon što izabere ne bi se trebao čuditi kad se desi nešto ružno. Još kad sami sebi kroje sudbinu, u redu, ali kad to rade drugome, ne, nije u redu nimalo.
Post je objavljen 17.12.2006. u 14:14 sati.