Evo me upravo sam došla izvana.
Nisam više mogla ostati koliko je hladno.
Smrzla sam se.
Sad su mi ruke počele trnuti.
Neugodan osjećaj.
Nos mi crven, ne osjećam noge,
kosa mokra od magle (a kapa negdje na žutoj polici u sobi).
Ali lijepo je sve to.
Pogotovo kada imaš nekoga tko je toplokrvan
koji te grije dok si vani.
I koji ima frćkavu kosu.. hehe...
Hitna je prolazila.
Samo sam se nekako čudno naježila.
Ruka u ruci.
Ispucane usne (gdje je labelo?).
Smiješci na licima.
Iako je prokleto hladno.
Strašno je to kako su ljudi zavidni i prokleti.
Guraju svoje velike noseve
u tuđe živote.
I uspijevaju napraviti pomutnju.
Iako pokušavamo ostati normalni.
Što znači biti normalan?!?
Hm...?
Neželjene smo mrvice na tuđem stoljnjaku.
Trn u oku.
Mrlja na betonu koje se treba riješiti.
Kome je potrebna prazna kutija cigareta ako u njoj
nema cigareta?
Ne trebamo ih.
Ne zaslužuju ispunjavati prostor u našim
srcima koji je predviđen
za dragost.
Nešto lijepo.
Blještavo. Šajni.
Dođeš pred njih.
Ne kažu ti ništa u lice.
Daju ti bezvrijedan poljubac.
A kasnije te satru.
No ne damo se.
Barem ne
još.
Ima nas za osvetu.
Iz nas umije izaći ono najgore.
Crni lak i krv koja curi
iz zanoktice.
Boje se dobro slažu.
Ne smijem prinositi prste ka ustima.
Pronašla sam mačku.
I dala joj ime.
Mirica.
Prilično fensi ime za jednu mačku.
Ee, da.
Na neke ljude uvijek mogu računati.
Na neke ne.
Nekima ne smijem ni vjerovati.
Neki nisu dostojni da im vjerujem.
Sve treba zaslužiti.
"Lijepe oči" više baš i ne prolaze.
Trebaš se isprsiti.
Biti glasan.
Buniti se.
Ne dati da te pokopaju,
a da to
nisi ni
primjetio.
Post je objavljen 15.12.2006. u 22:49 sati.