Marketing
Majka, dječak i svemirci (2/2)
Nikada nisam saznao kako izgleda majka, a kako dječak. Bilo me je naprosto strah pitati baku. Sada kad se prisjećam tog razdoblja, čini mi se kao da su oduvijek bili u tom stanu, kao da su je tamo dočekali kad se vratila iz Jankomira. Tiho je pozdravili kad je ušla i otad nisu skidali pogleda s nje.
Razmišljajući o slikama koje oko šalje mozgu, pokušao sam shvatiti kako se taj proces uopće može izvrnuti. Kako pokvareni mozak šalje slike oku? Bilo je to razdoblje kad sam pokušavao prizvati slike iz sjećanja, i naravno da sam ih vidio, ali samo u glavi. Oči nisu slušale. Međutim, ostao sam šokiran kad sam svojim očima vidio da i zdrave osobe, preciznije moj otac, mogu utjecati na život tih utvara koje projicira bakina glava.
***
Nakon Jankomira bilo je očigledno da baka više ne može živjeti sama i počeli smo joj tražiti mjesto u domu. Tada je s njom živio njezin nećak. Toliko dobar čovjek da je sebe krivio što ga je ostavila zla žena i okrenula djecu protiv njega. Divio sam se njegovoj izdržljivosti i strpljenju, pogotovo zato što je prije bakina moždanog udara bedinao svoju majku koja je umirala tri godine. Odnosno, umiralo je samo njeno srce jer se tijelo odavno predalo.
Dječak je bio kriv za sve. Znao je poremetiti programe na daljinskom upravljaču, ostaviti otvorena vrata, čak je i s bakom odlazio na WC. I njegova je majka uvijek bila negdje u blizini, ali samo je šutjela i, kako je govorila baka, nikad nije reagirala na njene molbe da smiri dječaka.
Ponekad jeza dođe toliko iznenada da razum pobjegne kao gušter pred stopalom.
Jedne večeri otac mi je pričao kako je izgubio živce dok su bili kod bake. Počeo ju je ispitivati o majci i dječaku.
- Baka, jesu li sada tu?
- Jesu, evo majka sjedi tu na stolici, a mali je naslonjen na frižider.
- Što rade?
- Ništa, promatraju nas. Uvijek nas gledaju.
Otac je ustao i otišao do frižidera. Ispružio je ruku kroz prazan zrak.
- Baka, jesam li malog uhvatio za ruku?
- Jesi. Ali i dalje me gleda.
Krenuo je polako prema vratima, ispružene ruke kao da vodi slijepca. Otvori vrata, izađe, povuče za sobom nevidljivo biće i vrati se u stan.
- Jel' izašao?
- Je, ali mislim da je majka otišla po njega. Brzo će se vratiti.
Taj događaj zauvijek će mi ostati neobjašnjiv. Na trenutak je moć sugestije pobijedila poremećene procese u mozgu, ali, kao što je baka rekla, uvijek se vraćaju.
***
Bio sam iznenađen kako sam dobro podnosio to razdoblje, odnosno u mojem ponašanju i na mojem licu nisu se vidjeli stres, tuga i zabrinutost, ali zato su mi se snovi osvećivali. Kad bih sklopio oči, na prsima mi je sjedio taj dječak. Zgrabio bi me hladnim rukama za grlo i počeo stezati. Toliko bi se počeo kesiti da bi mu se lice potpuno izobličilo, a svoje bi bijele oči unio u moje lice i mogao sam osjetiti njegov dah. Hladan i izmišljen. Zatim bi pomaknuo glavu malo u stranu i prošaptao na uho:
- Uvijek te gledam.
***
Jednog je dana baka prestala pričati o majci i dječaku. Umjesto njih stigli su svemirci. Naravno da nije vidjela male zelene ljude. Njezini svemirci bili su tamna sjena čiji su se krakovi uvijek prelijevali pred njenim očima. Gledao bih bakine oči kako prate sjenu po stanu, kao mačka koja trza glavu dok gleda u leptira koji krivuda zrakom. Svemirci bi malo skočili na televizor, pa migoljili zidom, a zatim se vukli tepihom. Često su htjeli sjesti pokraj bake, a ona bi se pristojno pomaknula i napravila im mjesta, i to pokretima u kojima se nazirala mrvica straha.
Majka, dječak i svemirci s vremenom su nestali. I to ne preko noći, nego polako, neprimjetno… kao vejtar koji se stiša, a o tome svjedoči jedino mirna voda. Ne znam jesu li pobjegli pod naletom lijekova koji su kolali njenim venama ili ih je pobijedilo njeno staro tijelo.
***
Danas baka više ne razmišlja o njima. Sad joj je bitno što će biti za ručak u domu, ima li dovoljno dokoljenki, koliki joj je tlak i zašto joj praunuk ne želi dati pusu. Dok mljacka ustima, tuži se da je žuljaju umjetni zubi i da joj kava ništa ne valja. Uvijek zaplače kad joj gurnem sto kuna u džep za frizuru, a kad je poljubim, na odlasku me zamoli da je nazovem s vremena na vrijeme jer me rijetko vidi.
Dosad je niti jednom nisam nazvao.
Post je objavljen 13.12.2006. u 11:09 sati.