opet to doba godine.
jednom davno baka je rekla nešto što me prestravilo. (oči su bile dvije velike kugle a ja sam se pretvorila u klupko jeke...) «sve se okreće» rekla je. nisam joj htjela vjerovati, ali ta me rečenica pratila dugo.
...prati te tiho kao zla uhoda, no nestane u plamenu kad se pomiriš s njom...
tako je, sve se okreće, vrti, slijedi neka nepisana pravila prošlosti. sada to priznajem. na žalost. tako se i ovo doba godine ponovno pojavilo u svoj svojoj magli i svojim mutnim nepredvidivim osjećajima.
božićno doba. razdoblje kad bi svi ljudi trebali biti sretni, uživati u zajedništvu, osmjesima, poklonima i okusiti pravu radost života. već neko vrijeme naslućujem njegov dolazak. priče ljudi, nasilno planiranje, miris užurbanosti, zvuk violine u pozadini... no sve su to bili samo trivijalni znaci. pravi božićni duh kročio je u naše živote jučer. ili možda u samo moj mali život. jučer!
osjetila sam ga... gole grane drveća, magla u očima i među prstima, smiješni svijetleći lampioni po gradu, plišani sobovi koji sviraju saksofon, ozebli obrazi i onaj tako poznati miris...snijega.
varljivo li je i nakaradno ovo doba godine... doba kada sve u meni puca, kada se sve mijenja, kada težnje za samoćom postaju neizdržive i težnje za promjenom neizvedive, kada svi nešto traže a ja samo želim usporiti.
hladno je i ja sam hladna i usamljena. naučena tako. ostajem pri svome. žmirim i čekam da prođe.
jednom, samo jednom, napravit ću ovo kako treba, po svojoj želji i dječjim maštanjima. no to neće biti sada. ove godine ću kao i uvijek promrmljati «sretan božić» sebi u bradu.
(jedino što me veseli su plišani iskeljusani sobovi pod imenom đuro)
Post je objavljen 13.12.2006. u 02:27 sati.