Marketing
Pinocchio
Po prirodi nisam lažljivica. Čisto sumnjam da bi to netko za sebe i priznao, ali svejedno mirne duše mogu reći da mi laganje nije stil življenja. Ne znači to da nikad nisam izrekla laž kao što ne znači i da nekad nisam prešutjela istinu. Znači da se u laži ne osjećam dobro, znači da ju izbjegavam koliko god mogu, znači i da nikad ne bih lagala s namjerom da drugome time učinim loše.
Općenito se laž nikako ne može smatrati nečim dobrim. Mada, uvijek postoji i ono «ali». Sjetim se filma «Život je lijep» u kojem je laž jednom dječačiću grozne trenutke u logoru učinila podnošljivim uvjeravajući ga da je sve to igra.
Ono što je na nekoj sasvim suprotnoj strani od laganja je povjerenje. Naime, povjerenje, tj. vjera da ono što vam neka osoba govori predstavlja istinu i samo istinu predstavlja vrhunac nekog odnosa. Ne mogu sebe zamisliti u vezi u kojoj povjerenja nema, u kojoj svaku riječ prihvaćam s rezervom ili čak i provjeravam. Nikad nisam razumjela takve veze i način na koji funkcioniraju. Isto je i sa drugim oblicima međuljudskih odnosa. Imati povjerenje u prijatelja ili prijateljicu je temelj odnosa, ne vidim kakvo bi to bilo prijateljstvo u kojem netko nekoga laže i/ili netko nekome ne vjeruje.
U politici, konstatirali smo nebrojeno puta, laž očigledno predstavlja nešto normalno. Bar u ovoj našoj. Mislim da i druge nisu puno bolje i da se uvijek iza kulisa događaju stvari koje nisu iste onima koje se daju vidjeti. No ipak vas moram podsjetiti na jedan slučaj koji govori da ljudi ne podnose laž čak i kad je politika u pitanju. Sumnjam da se nećete sjetiti slučaja Clinton-Lewinski. Ono što je američki narod bez problema oprostio svome predsjedniku je njegovo švrljanje s mladom pripravnicom opravdavajući laž onim kako je i on samo čovjek (istina, kožna jakna i ona limenka Coca-Cole ili Pepsija poradila je na onome «da, i ja sam jedan od vas»). No ono što mu nisu tolerirali je bila laž, tj. laganje pod zakletvom.
Ono što mene posebno nervira je kad netko laže bez kraja i konca. Još ajde kad je netko svjestan da je glup pa drobi što stigne. Ali kad taj lažljivac misli da je silno pametan i da su svi oko njega blesavi gutajući te neistine, onda mi takvi stvarno dižu tlak. Znam da nisu vrijedni, i sama sam toga svjesna, ali teško je ostati indiferentan, posebno kada taj netko i tebe blati tim lažima. I to onda kad nisi prisutan i kad misli da može sve reći. E pa ne može.
Svatko si od života radi što hoće, kreira ga onako kako misli da treba, ali ako to radi na način da je laganje glavni alat, onda želim da takvome nos naraste dovoljno velik da vratima (a i ne samo vratima) redovito dobiva po njemu. 
Post je objavljen 12.12.2006. u 17:14 sati.