Marketing
Svjedočanstva o smrti don Ante Lizatovića
Rođen je u Krstaticama 1913.godine, od oca Mate i majke Mare. Osnovnu školu završio je u Krstaticama, a gimnaziju u Sinju i jednu godinu filozofije. Napušta Sinj i odlazi u Šibenik gdje nastavlja studij bogoslovije. Za svećenika je zaređen 1937.godine. Nakon Mlade mise u Krstaticama odlazi na prvu župu u Kali kod Zadra. Tu je bio župnik dvije godine. Odlazi zatim u Popoviće do početka drugog svjetskog rata. Talijanski ga karabinjeri hvataju sprovode u zatvor u Italiju. Odatle uspije pobjeći i dolazi u rodne Krstatice gdje dobiva poziv od nadbiskupa, kasnije kardinala Alojzija Stepinca da preuzme župu Kukuruzari kraj Hrvatske Kostajnice. Stanovao je u kući Ilije Katičića do 1943.godine. Prvog svibnja 1943.godine u noći dolaze partizani srpske nacionalnosti i lišavaju ga slobode. Stavljaju mu od konja ular oko vrata i odvode ga u šumu. Roditelji u Krstaticama za njega više nisu čuli ništa do 1946.godine. Više su saznali od hrvatskih vojnika povratnika iz logora i zatvora koji su preživjeli i propatili muke, a u tajnosti pričali je bi glave letjele kao kruške. Jedan kolega koji nije iznevjerio NDH, a bio je u logoru u Vrgorcu, te jedan čuvar Srbin i Hrvatske Kostajnice iz sela Kukuruzari priča drugu priču o «popu don Anti Lizatoviću, koji je uhapšen i zaularen kao konj te proveden kroz Kukuruzare i mučen, a nije priznao da je surađivao s ustašama, bio zavezan za dva stoga sijena, vezanih očiju i zapaljen.» Komesar mu je napravio rane na tijelu i natapao ga solju dok je gorio. Nakon mjesec dana uhvatili su jednu ženu koja je sve priznala i izdavala, a zašto se teretio don Ante.On je bio pravedan i pošten čovjek. Ovo je ispričao Srbin Ilija Puškar iz Kukuruzara Juri Ivanoviću iz Krstatica, koji je još živ i danas svjedoči o tom događaju.
Sada kada je došla hrvatska sloboda o tome se može slobodno pisati.
Drugo svjedočanstvo. Petar Pavičić, koji je isto bio hrvatski borac, osuđen je na dvanaest godina robije. Odslužio je sedam kad se saznalo da nije kriv. Tamnovao je u Lepoglavi i Golom otoku. Naišao je na doktore iz tih krajeva koji su poznavali pokojnog don Antu i pričali da je umro mučeničkom smrću -stavljali mu vruće željezo i sol na rane te ga zapalili. To se sve nije spominjalo do 1989 godine. – nije se smjelo. Pošto je moj rođak Ante otišao u Sinj s doktorom Ivanom Ujevićem u gimnaziju, a bili su prijatelji. Žena doktora Ujevića je iz Pounja i njezina majka nosile su cvijeće na grob don Ante Lizatovića, hrvatskog mučenika. Jednog dana sretnem u Imotskom doktora Ujevića, pa je došlo do razgovora u vezi smrti mog rođaka. On mi kaže : « Teta moje žene zna za mjesto gdje je don Ante Lizatović mučen i zapaljen. Ante Ćelić otac nogometaša Ćelića u Zagrebu sa Rajkom je to sve sredio i kaže da je on sam u grobu. Rajku su molili da o tom slučaju kaže sve što zna, ona nije htjela govoriti, jer je udana za Srbina i u tome je problem.
Godine 1990. dolazi Martin Katičić, sin pokojnog Ilije Katičića, priča o pokojnom don Anti mojim sinovima jer mu je bilo teško reći meni. « Tako su sjedili za večerom 1943.godine partizani Srbi bacili su Katičića u ćošak, a don Antu zaularili konopom kao konja, mučili i zapalili i ubili. Ovo su potvrdili i fratri iz Hrvatske Kostajnice, da su užareno željezo u obliku slova U stavili na prsi. To je radio Mladen Ledeni, te iz pištolja mu pucao u glavu.»
Tako je završio moj rođak don Ante Lizatović svoj «Križni put».
Ante Lizatović
Post je objavljen 12.12.2006. u 16:48 sati.