Poštovane dame i gospodo, sestre i braćo, drugarice i drugovi, narodi i narodnosti, svekoliko građanstvo, čujte i počujte, na glas se daje da nam je konačno došao mali VAL!!!
Dakle, s obzirom da je ovo valov blog, i da će on počet na njemu pisati čim stigne kući, ponosni će tata na kratko kradomice uzvurpirati valov virtualni prostor kako bi svekolikom puku iznio ono što je u narodu znano kao priopćenje za javnost.
Kronologija događaja kreće u kasno subotnje popodne. Marina negdje između 21 i 22 počinje primjećivati bolove koju postaju sve jači. Mladi tata štopa, negdje između 5 i 7 minuta dolaze trudovi. S obzirom da je prošlih tjedana bilo nekoliko lažnih uzbuna oboje su skeptični, ali Marina ustvrđuje da još nije boljelo tim intenzitetom i tvrdi da je to to!! Ushićenje, nevjerica, ali nema panike. Marina cvili da nije oprala suđe!! Pazi sad, ej, molim vas, suđe!! Reko, pa jesi ti normalna, ma j….. te suđe, ajde obuci se pa idemo. A Marina ko Marina, nigdje se njoj ne žuri, svaka radnja je trajala,ali ozbiljno, minimalno 5 minuta. Krene nešto radit pa ju zaboli, pa sjedne,pa cvili (zbog suđa najviše), pa opet krene…. A u meni kuha. I konačno oko 00:30 krenuli mi na Sveti Duh. Vozim ja polako, paralelno štopam, marina cvili, ali nema panike. Upadamo u rađaonski trakt u 01:09, Marina ulazi ja moram čekat u čekaonici. Sva sreća čekaonica je jako živopisna. Naime po prekrasnom starom običaju nervozni tate čekajući, sate provode ispisujući kronologiju poroda na zidovima, tako da je sve zašarano. Ima tu svačega, a najviše budućih dinamovih igrača, lijevih bekova, centarforova. Padaju i prve dogovorne ženidbe. Tako će se npr. mali Karlo rođen x.y. oženit malu Niku sa suprotnog zida rođenu x.y. Neki vrijeme ubijaju opijajući se, pa njihova kronologija čekanja djeteta biva mjerena bocama jegera (neko je u samo 4 sata popio dvije boce; ali zato na kraju i piše konačno stiglo dijete a ja pijan ko majka). Nemedicinska objašnjenja carskih rezova iz muškog kuta:'' pimpek mu je tolko velik da su morali na carski rez…''.
01:54 Marina izlazi, obučena, kao trudovi nisu dovoljno jaki pa odite doma ili ostanite tu spavat, ali nećemo vas pregledat do jutra. Otišli mi fino kući. Cca. 04:00 Marina se rastura od bolova, ne može zaspat ni pod razno, ja napet ko puška, ne mogu pomoć, pa sad ti spavaj! Bacio ja oko u neki polusan na nekih sat i pol do dva, kad u 07:00 Marina budi, kaže da ne može više, da krenemo. Trudovi sve jači i jači, svake 3 minute, trebalo joj pola sata da se obuće, i onda šou program, odšarafi pirs!! Vuče ona, vučem ja, vrti ona,vrtim ja a on neće pa neće. Reko ma zaj… pirs demo gore će neko to odšarafit.
08:12, opet isto mjesto. Ja opet u čekaonici. Hodam, gore, dolje,gore, dolje, ništa. Sjedim,dižem se, pušim po skrivećki sa nekim starijim gospodinom sa ortopedije. I konačno u 09:06 izlazi Marina u spavaćici da mi da robu. To je to!! Nema više predomišljanja!! Dali su joj klistir pa je trčala po hodniku tako da smo razmijenili dvije tri rečenice. Zove me na mobitel za 15 minuta i kae da su joj rekli da će trajat pa da odem doma. Odo ja doma, nervoza, malo straha, nesigurnost…. Mobitel ne prestaje zvonit. Trebo bi se malo odmorit, bar da ja imam snage, da to izguramo, ali zaspat se čini ko teži SF. Oko 14 zvoni mobitel. Marina kaže da je porod službeno počeo, ali da će to trajat, i da bi u box (mjesto za rađanja, jer još uvije je u predrađaoni) ide oko 16. Ja ko štreber došo oko 15:30. Stojim u čekaonici, na iglama sam. Kao imam novine, ma moš mislit! Listam ja to, kao čitam, a ono gledam kroz papir. Marina zove da je ostala sama u predrađaoni jer joj je cimerica otišla u box. I pazi sad, zove ona mene na mob da ja u hodniku pozvonim sestri na portafon jer Marina mora na wc i dere se ali ju niko ne čuje!! (tak je to kad dođeš na nedjeljno dežurstvo, moš mislit sreće što moraju radit u nedjelju popodne.)
16:05 zove Marina, kaže da će u box oko 18. Ma super, sad još dva sata za ubit. Niš, ajmo brojat pločice, reko ja sam sebi. I, nakon cca. 10 minuta fascinantan podatak! Ako nekog zanima, informacije radi, u čekaonici rodilišta Sveti Duh ima 1452 pločice!! Pa ti misli.
Odem na kavu, neznam ni ja više koju, kupim druge novine, ove ću kao pročitat, aha, malo sutra. Oko 17:30 dolaze marini starci, oni isto već ludi. Moji zovu u intervalima koji se poklapaju sa marininim trudovima, svake 2 do 3 minute. ''Ne tata, niš se nije promijenilo u odnosu na prije 2 minute!''
17:52, izlazi sestra i ja konačno ulazim!! Presvlačim se u neki prekrasan zeleni kompletić, onako ekološki, prekratke hlače, prevelika majica, vrećice za zimnicu na noge i spremni smo (barem mislim…)!! Izađem iz garderobe, a dočeka me neka fašistoidna sestra koja izgleda ko čuvar konc logora, gledajući me u stilu ''šta je gnjido, kakva ti je to kosa, ti bi tata bio, ma past ćeš u nesvijest za 5 min ko i svi drugi…'' Perem se (ono ko na hitnoj službi, sapun stisneš laktom, četkica, ap-cap gotovo), i ulazim u box. Marina blijeda ko zid, zrak suh, svjetlo neprirodno žuto, ubija oči, smrdi po bolnici. U jednoj ruci joj igla i polako kapa drip (sredstvo za induciranje kontrakcija), na trbuhu sonde CTG-a (aparat za mjerenje fetalnih otkucaja, pomaka i trudova), tišinu razbija samo hihotanje med tehničara, zveket pisaće mašine i zvuk otkucaja srca mališana koji je još unutra. ''jesi dobro'' pitam ju. Slabašnim glasom odgovara da nije, jako ju boli, grčevito se drži za stranice kreveta, ali stoički to podnosi, ponosna kakva je ne želi glasa ispustiti a i štedi energiju. Pokušavam je držati, dajem joj vode, ali sve ju to iritira. ''Mući, sjedi tamo, samo da si tu. To mi je dovoljno'', kaže mi ona. I tako sjedimo u tišini, gledamo se između trudova i kao da se tek upoznajemo, ispipavamo teren. Odbija svaku pomoć. Boli ju jače. Kaže da ne može više. Pokušavam j hrabriti, pričam gluposti, nasmijavam ju, ali nije joj baš do smijeha. Za osoblje kao da ne postojimo. Hodaju pored nas ko pored turskog groblja, šutke se prave da nas načuju.
Jedina gora stvar od dolaska u bolnicu u vrijeme nedjeljnog dežurstva je dolazak u vrijeme promjene smjene nedjeljnog dežurstva!! E, pa 19:00 je i smjena je. Mislim si, ovi valjda nisu nadrkani, tek su došli, a kad ono još gore. Marini se povraća, ja trčim i tražim sestru da mi da neku posudu u slučaju da povrati, i dobijem jezikovu juhu!! ''Gospodine ja sam sestra a ne gospođa, i nemojte mi se tu prešetavat ko po placu!! Ma šta bi ona povraćala, nek trpi malo, pa to je porod. I nemojte si vi mislit da ste vi neki njezin glasnogovornik, sjedite tamo kraj nje i šutite!'' Kipim, malo mi fali da ju onom metalnom posudom koju mi je na kraju dala ne zatučem u pločice na podu. Otvorena je tek 7cm, a treba 10! 1cm jednako cca. 1sat! Sve ju više boli! Stišče mi ruku. Tako mi ruku u životu stisnuo nije niti jedan nabildani muškarac. Počinje se gubit! Dajem joj grožđani šećer i vode,malo dolazi k sebi ali kaže da više ne može.
Iz druge prostorije hihotanje, špica big bradera! Ja pizdim niko ni da bi ju pogledao! Odem tamo i tražim da ju neko pregleda. Oni sjede na kožnom trosjedu jedu čvarke i luk i smiju se. Bojažljivo prozborim, a oni ko čopor divljih pasa na mene. I nakon 20 min. Ljeno dolazi doktor, smrdi na luk, navlači rukavice i gurne šaku. Marini oči iskočile od bola, upire se rukama i nogama…''Još 1cm, nije to to'' kaže on.
Sonda od CTG-a stalno pada, ja to namještam prtljam… šutimo….
Marina sklapa oči između trudova, poljevam je vodom. Polako počinjemo surađivat, ne odbija me više, čak me i sluša, dišemo zajedno…
Traži anesteziju, opet ovi dolaze preko kurca, guraju šaku u tu izmrcvarenu utrobu valjda po 28 puta taj dan, i kažu da je prerano za porod, a prekasno za anesteziju, trpi! Ma super.
21:30, čujem iz druge sobe onu ''jesen stiže…'' iz one vrdolajkove ustašoidne serije, hihotanje, mata, mata…hihi, haha.. Meni se već vrti, nema zraka, smrdi na osušenu krv, Marina plače, tone u san7nesvjesticu među trudovima. Mislim si jebo vas Mata da vas jebo. U čekaonici 12 ljudi, stalno dolaze poruke, ja reko da sam popizdio s osobljem, moj stari oće ući da ih tuče. Sad još misli na njih, smiruj njih, a ništa se konkretno ne događa, samo je bol sve jača, a pauza među trudovima sve kraća.
Dolazi babica. Treba ispraznit mjehur. Rotvajlerskom nježnošću gura kateter od kojih 30-40 cm, Marina se savija od bolova, oči su joj dva broja veće.
22:00 Kreće zadnja, najgora faza. Glavica ''surađuje'', otvorena je dovoljno, ali treba još čekat da se beba namjesti. I opet odlaze sami smo. Marina ima konstantan nagon za tiskanjem, a ne smije tiskat. Leži na desnom boku, grčevito se objema ruka drži za moju desnu, dok joj ja lijevom čupam kosu da joj boli na glavi odvratim pažnju sa one iz utrobe. Dišemo zajedno… Sve teže rati ritam disanja, zastaje….
Konačno oko 23:00 dolazi doktor (onaj koji smrdi na luk) fućka ''jesen stiže…'' digne plahtu, usmjeri lampu i kaže ''jebo te Marja (babica) pa to je skoro tu!'' Ja kipim, tlak 380, ono, helooooouu, dobro jutro, vičem ti da veća sat vremena ima poriv za tiskanjem (pritisak na debelo crijevo) i kad nema trudova (znak da počinje faza izgona), a ti me ne jebeš 5% kažeš da treba disat, i sad si otkrio ameriku. Mrtva hladna babica obuče PVC pregaču, ko one u ribarnici, sjeda ispred međunožja i kaže ''TISSSSSSKAAAAAAAAJJJJ''. Marina stenje, uzima zraka prije truda i tiska. Ništa. Vidi se glavica, kaže babica. Tiskaj. Dolazi novi trud, Marina tiska, doktor gura od gore, ja držim Marini glavu. Evo ga, kaže babica. Nagnem se preko kreveta vidim glavicu, babica čupa, mislim si potrgat će mi dijete!! IZAŠO JE CIJELI!!!! 23:10, tišina. Presječe me da nešto nije uredu. Prereže pupkovinu i plač!!! Najdivniji zvuk u svemiru!! Iskonski, jak prodoran!! E, a onda se mali pišonja fino popiškio po doktoru!!! Buntovnik od rođenja!! Suze, suze dolaze na oči. Nevjerica! Marina se smije, plačemo zajedno!! Viču ovi diletanti da je prekrasan, da već duže nisu tako lijepog dečkića vidjeli (mislim da to svima kažu, nebitno).
Osjećaj? Neopisivo. Riječi su premale! U sekundi zaboraviš na sve muke. Osmijeh i suze. Pred očima koda ti prozuji cijeli život. Sve što si radio sad ima smisla, dobio si smisao svega! Nezaboravno, neizbrisivo, nenadomjestivo!! Samo toplina, sreća….. čista sreća…..
Ovakvu hrabrost kakvu sam sinoć vidio, nisam nigdje već duže vidio!!! Marina, svaka ti čast, ti si junakinja. Preponosan sam na tebe!! Ovo bi trebao doživjet svaki muškarac, pa kad misli povisiti ili, ne daj bože, dignuti ruku na ženu razmislio bi dva puta. Čisto poštovanje!
Marina volim te do neba! Hvala ti za najljepši dan u životu!
Val tata te čeka….
Eto toliko u prvoj epizodi, dalje preuzima Val, a Vi nas pratite u sljedećim nastavcima!
Vaš Big Father.
P.S. pišite nam u komentarima, da se dopisujemo, jer nećemo se bar neko vrijeme tako često viđat.
Presretni tata.
JAH BLESS
Post je objavljen 11.12.2006. u 14:07 sati.