Budim se s užasnim bolovima u očima. Kapi očito ne pomažu i svakim danom je sve gore i gore. Ipak, moram izaći jer moram pokupiti putovnicu u veleposlanstvu Vijetnama. Dao sam molbu za vizu u ponedjeljak, platio je 350 yuana i rečeno mi je da će danas ujutro biti gotova. A blizu veleposlanstva je i Lamin hram pa ću ga unatoč očima pokušati koliko-toliko razgledati.
Pola sata kasnije nalazim se već u vijetnamskom veleposlanstvu. Ne znam što je bilo bolnije - držati oči otvorenima na jakom neonskom svjetlu u metrou ili na dnevnom svjetlu na ulici. Postale su jako osjetljive na svjetlost pa jedva mogu i gledati. A bolovi ne posustaju... Osjećaj je kao da ti netko konstantno grebe po očima, bilo da su one otvorene ili zatvorene. Gledam na brzaka putovnicu i pronalazim vizu na 30 dana. Iako je Vijetnam još jedna službeno komunistička zemlja, ova je viza jedna od najlakših do koje sam došao. Zasad je po lakoći izdavanja šiša jedino ona bolivijska prošle godine. Bilo je potrebno samo ispuniti jedan formular i priložiti jednu fotografiju.
Iako mi nije do razgleda, odlučujem otići do Laminog hrama. Nalazi se svega dvije stanice metroom od vijetnamskog veleposlanstva. Lamin hram je najveći i najpoznatiji tibetanski budistički hram izvan Tibeta. Posvuda ga krase prekrasne raznobojne drvene rezbarije na krovovima i zidovima, freske, lukovi, a vrhunac je 17 metara visok kip Maitreya Bude, napravljen od jednog jedinog komada sandalovine. Od svih hramova na koje sam nailazio po Japanu i Kini, Lamin hram je nekako najautentičniji. Manje je turista, a više onih koji se stvarno mole tj. prakticiraju religiju - od običnih ljudi do budističkih tibetanskih redovnika obrijanih glava i odjevenih u redovničke halje. Žao mi je što nemam više vremena uživati u hramu, ali jedva izdržavam s očima.
Vraćam se u hotel gdje me čeka još jedno neugodno iznenađenje. Osim što jedva jedvice gledam, u zrcalu odmah primjećujem skroz crvene oči. Takvima ih nikada prije nisam vidio. Ličim na vampira. Sve više me je strah jer oči su ipak oči. Ne valja se s njima igrati. Razmišljam, važem pozitivno i negativno i na kraju odlučujem - idem doma! Nemam baš povjerenja u kineske okuliste nakon svega što sam vidio u Kini. Bolje je doma otići do vlastitog okuliste. Da je problem u bilo čemu drugom, a ne u očima, mislim da bi moja odluka bila drugačija. Ovako, zovem Lufthansu i mijenjam let. Nažalost, najranija opcija koju mi daju je poletjeti tek u ponedjeljak, za tri dana, iz Pekinga za Frankfurt i Graz. Prihvaćam. Nemam druge.
A do ponedjeljka, umjesto u ovom hladnom hostelu, grijat ću se u Courtyard Marriott hotelu u centru grada. Našao sam jednokrevetnu sobu za 598 yuana po noćenju. Stavljam sunčane naočale na oči (iako je vani već mrak) jer drugačije ne mogu, uzimam kofer i zovem taksi. Mislim da u metrou ne bih izdržao. Taksist me čudno gleda, ali ne kaže ništa.
Courtyard Marriott hotel je hotel s 5 zvijezdica, a soba je prostrana s ogromnim krevetom, malim dnevim boravkom, modernom kupaonicom s kadom i pogledom na krovove Pekinga (soba se nalazi na 12. katu). Gasim odmah sva svjetla i bacam se na krevet. Dan je bio dug, naporan i bolan.
FOTOGRAFIJE LAMINA HRAMA (PEKING, KINA)
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:48 sati.