Marketing
Manga!...(za sve neznalice koji se u ovom trenu smiju)
Tekst napisan po ovim izvorima:"Mala škola mange i anime" Nebojše Radića, "Razumijevanje mange", Scotta McClouda, eseja "Američka manga", Carla Gustava Horna i "Japanska manga", Torrena Smitha.
Upitate li prosječnu obrazovanu osobu koja tu i tamo pogleda ponekoji film, uzme katkada knjigu u ruke ili čak strip, što je manga i anime, najvjerojatnije je da ćete naići na staklast pogled totalnog nerazumijevanja, nalik šećernoj glazuri Ledo torte. Manga, za sve one čiji pogled trenutno stakli kao navedena torta, jedan je od japanskih izraza za slikopisnu pripovijest, narodski rečeno, strip.
Anime, za razliku od mange koja barem djelomično korespondira s nama poznatim terminom stripa (iako je u stvari puno više i šire od nama poznate ideje o stripu), nema odgovarajućeg pandana u zapadnoj zabavnoj industriji. Najgrublje objašnjenje pojma anime bi bilo da se radi o animiranim filmovima. No, dok u zapadnom svijetu animirani film postoji samo kao ogranak filmske industrije, a koji se opet uglavnom dijeli na dječje-zabavnu produkciju namjenjenu zabavi kao i "umjetničko-eksperimentalni" crtani film, anime u Japanu predstavljaju sasvim zasebnu filmsku industriju koja egzistira nezavisno od proizvođača i gledatelja orijentiranih na igranih film. Tematski i sadržajno, pa i realizacijski, anime gotovo da i nemaju drugih dodirnih točaka s nama poznatim crtićima.
Rase i narodi koji nisu opterećeni tisućama starom idejom o "riječi" kao vrhunskom interpretatoru ili tumaču realnog, imaginarnog ili duhovnog, znatno su otvoreniji prema vizualnom pristupu i drukčije prihvaćaju likovni (pa i strip i filmski) medij. Otuda se, posebno u Japanaca kojima je i pisana riječ kanji istovremeno i likovni izraz, razvio sasvim otvoren pristup stripu i animiranom filmu. Dok se zapadni svijet i kršćanstvo uglavnom "vrti" oko pisane riječi, istočnjaci poimaju svijet otvorenije i kompleksnije. "Racionalni" zapadnjački um strogo će procijeniti da pisana riječ vrijednosno nadilazi slikovni izraz, objašnjavajući to činjenicom da dijete koje ne zna čitati prvo gleda slike, a kada nauči sricati slova "napreduje" prema složenijem literarnom izrazu.
Tu su zabludu zdušno podržavali i zapadnjački stvaratelji, možda najviše zbog svoje nesposobnosti a nerijetko i zbog puke lijenosti. Kako, naime, za pisanje ne treba više od kakve takve pismenosti, maštovitosti i ponekad nešto talenta, pragmatičan je zapadni "stvaratelj" lukavo zaključio kako je to znatno manje naporno od razvijanja i usavršavanja još jednog, ovoga puta doista složenog, likovnog dara. Na taj su način u stranu odgurnuli onaj dio likovno nadarenih te sva znanja i skupove informacija orijentirali na knjige i pisani izraz. To se posebno negativno odrazilo na strip kao likovni izričaj, jer su ga "ozbiljni umjetnici" uvijek mogli s lakoćom kategorizirati kao dječji (znači i neodrastao) medij.
Strip stvaratelji, i sami indoktrinirani u tom zapadnjačkom duhu, sve do osamdesetih godina prešutno su pristajali na takvu getoizaciju.
Strogo japansko društvo, kastinska podjela i elitistički pristup pismenosti, zanimljivo je, pokazalo se i tu, kao i na mnogim drugim poljima, zapravo puno demokratičnijim i otvorenijim od zapadnjačkog. Oni, naime, nikada nisu pravili takvu "vrijednosnu" podjelu umjetničkog izraza, omogućivši tako likovnim umjetnicima ravnopravnu mogućnost da se razvijaju, pa makar oni bili i nepismeni.
Izraz manga kreirao je Hokusai, japanski grafički umjetnik koji je svoje slike izrađivao tehnikom tiskanja iz izrezbarenih drvenih blokova (matrica). Ta tehnika pomalo nalikuje na našu uporabu štambilja ili pečata. U drveni se blok ili ploču urezuje "negativ" crteža koji se potom namoči u tintu i otisne na rižinom papiru gdje ostavlja "pozitiv" trag. Tim su se načinom originali mogli umnažati mnogo prije negoli je izumljena tiskarska preša. Hokusai je mangom nazivao svoje karikaturalne portrete ljudi. Zanimljivo je još da je sam izraz manga stvoren iz dva kineska, a ne japanska znaka.
No to nije sve. Čak i tisuću godina prije Hokusaija japanski su umjetnici na papiru nizali smisleno i sadržajno povezane crteže i tekstove pričajući njima priču. Krajem 18. stoljeća japanski su gradski trgovci razvili vlastiti medij nalik na mangu. Kibyoshi tehnikom tiskali su knjižice "žutih naslovnica". To su bile slikovnice, koje su kombinirajući likovnu tehniku slikanja kistom i dodatnim tekstom predstavljali ugodnu zabavu odraslima, sa širokim rasponom tema (od humora preko drame, fantazije, erotike ..) Međutim, dolaskom zapadnjačkih utjecaja i tiskarske tehnike u 19. stoljeću, kibyoshi je bio zamijenjen hibridom domaćeg stila i zapadnog karikaturalizma.
Svom srećom, japanski su autori već u prvoj polovici 20. stoljeća vratili integralnost svog izraza, a nakon drugog svjetkog rata manga i anime su krenuli svojim putevima nezavisno od zapadnjačkih stavova.
Posebnu ulogu u razvoju oba izraza odigrao je Osamu Tezuka,a glavna mu je zasluga ponajprije to što je relativno statično "kazališno" manga kadriranje potpuno izmijenio i revitalizirao uprabom filmskih tehnika kadriranja i montaže, uvođenjem krupnog plana, kao i specifično japansko "slow motion" (polagano) dočaravanje pokreta kroz nekoliko stranica. Tematski, Tezuka se otrgnuo klišejima sretnih završetaka i filozofiji da dobri momci uvijek pobijeđuju (happy ending & good guys always win). On ističe da su mu za takvu revoluciju nadahnuće bili filmovi njemačkih ekspresionista.
Tradicionalno, manga se ponajprije izdaje u obliku magazina, koji izgledaju poput robusnih antologija stripa (primjerak sadržava oko 350 stranica, otprilike) te s 15 do 35 strip pripovijetki po broju, a također i u savršeno dotjeranim luksuznim izdanjima od preko 1000 stranica. Stripovi su obično vrlo povoljne cijene, koštaju negdje između 230 i 500 yena (od $2,15 do $4,70), što ovisi o broju stranica sveske i o periodu izlaženja (tjedni, dvotjedni ili mjesečni ritam). U Japanu se manga može naći gotovo svugdje, od običnih trgovina do kioska u podzemnim željeznicama. Stripovi su u većini slučajeva crno-bijeli. Ponekad, možda, kakav serijal može započeti i s nekoliko stranica u punoj boji (uvertira). Kratki, komični stripovi (koji se popularno nazivaju yon-kuna) također su vrlo cijenjeni i mnogi ih magazini donose u obliku posebnih stranica, strip dodataka.
Premda se i u Japanu stripovi katkada gledaju s dozom prezira ("Ma to je za djecu" ..)
ipak je općeniti pogled kudikamo ozbiljniji negoli u drugim krajevima svijeta, gdje su stripovi odbačeni i prezreni kao "hrana za polupismene". Možda najjednostavniji način shvaćanja manginog mjesta u japanskoj kulturi i izdavačkoj industriji jest pojmiti je kao sasvim zaseban i samosvjestan medij. Stripovi u Americi su, uglavnom, poprišta međusobnog klepanja najrazličitijih kostimiranih superjunaka. Nasuprot tome, u Japanu je umjetnički izražaj mange usmjeren ka svakom aspektu života, počev od drame, preko humora do naobrazbe (tako je recimo izdan čak i "Manga vodič za predviđanje troškova izgradnje kanalizacijskog sustava"). Dakle, kakvu god osobnu zanimaciju imali, sasvim je vjerojatno da ćete pronaći mangu baš po vašem ukusu i mjeri.
Umjetnički standardi mange su daleko skromniji i manje zahtjevni nego što je to slučaj u stripu u ostalim krajevima svijeta. Najveća pažnja u mangi se poklanja priči, koja je nositelj cijelog stripa. Ako umjetnik zadovoljava sami minimum potrebnih izražajnih sposobnosti (odnosno da ima zgodan stil), bit će prihvaćen -- naravno, sve dok su mu priče dobre. Postoji tako vrlo popularna vrsta yon-kome koju obično crtaju nezadovoljni činovnici i uredski radnici, dakle, sasvim obični muškarci i žene. Crtački stil im je nevjerojatno jednostavan i može ga usavršiti apsolutno svatko s par mjeseci vježbe. No ti su stripovi cijenjeni zbog humora i svoje unutarnje pronicljivosti, a ne zbog umjetničkog i tehničkog savršenstva. U ovom se slučaju manga može usporediti s američkim novinskim stripovima gdje su vrlo talentirani humoristi s vrlo jednostavnom crtačkom tehnikom požnjeli veliki uspjeh (Gary Larson i njegov "Far Side" ili Cathy Guisewite sa svojom "Cathy").
Prije nekih pet, šest godina manga izdavači, i izdavači erotske mange naročito, bili su neugodno ošamareni. No prije toga, ovu vrst stripova predstavljali su uglavnom niskotiražni magazini u izdanjima malenih kompanija i jedva su se mogli naći van specijaliziranih dućana. No tijekom vremena sve više golotinje i vrlo izravnih "osjetljivih" scena počelo se pojavljivati i u mainstream magazinima. Rezultat je bio sljedeći: gotovo svi izdavači su dobili ukor, no mač glasa morala je posebno pao na Shogukana, čiji je dvotjednik Young Sunday u to vrijeme objavljivao za japansko društvo nemoralni strip Angel. Od tada, mnogi izdavači takvu vrst strip materijala tiskaju potajno a oni najmanji izdavači su zbog žestokog protivljenja javnosti jednostavno nestali.
Gledajući danas, put mangine budućnosti zbilja je posut ružama jer ona uvelike ima utjecaja na zapadni svijet i mnogo šire. Iako je manga u Americi prije svega zaokupljena priuštiti nam zabavu prepunu adrenalina, njeno će prihvaćanje biti zaokruženo tek kad se zapadni ljudi cjelovitije zaokupe pitanjima vlastitog svakodnevnog života.
Eto,to bi bilo to.Nadam se da ste svi pročitali post,jer sam namjerno izabrala ovu temu,da mi se neki ljudi malo obrazovali i naučili nešto o stvarima prije nego im se počnu rugati.Toliko od mene za sada,pozz´n´kiss svima!
Post je objavljen 09.12.2006. u 22:19 sati.