Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sanjanjanja

Marketing

Crtice s ulice

Zadnjih tjedana puno hodam po gradu. Ne zato što me uhvatilo predblagdansko ludilo mahnitog rastrčavanja po raznorazim nevjerojatnim rasprodajama od 24,99 %, već jednostavno zato što sam si lijena kupit tramvajsku kartu. A još sam si i laičko-lakonskom autosugestijom usadila u glavu ideju da će mi hodanje pomoći da skinem ove šlaufiće oko struka i ispod guzice. Pa sa širokim osmijehom na licu štrapacam ulicama Zabrega grada. A masnoća se topiiiiiiiiiiiii....

U našem je narodu rasprostranjeno mišljenje da je ići pješke gubitak vremena. Neću sad ulaziti u the big picture i objašnjavanje kako će zapravo vrijeme koje smo uštedjeli žureći i plaćajući danak u stresu jednog dana doći na naplatu u vidu post-operativnog oporavka na nekom kardiološkom odjelu... Btw, jel netko već primijetio moju sad već opsesiju srčanim udarima? Nisam ja inače takav hipohondar, iako bi u ovom slučaju bolje bilo reći pesimist. To je samo zato što me doktorica uputila na kardio-pregled, a ja nikako da odem pa sad već razvijam svakakve groteske u glavi. A i taština mi ne dopušta da prihvatim moždani udar kao jednu od mogućih posljedica stresnog življenja, jer kad doživiš srčani (samo!) ipak ti bar pamet (na koju sam tašta) ostane netaknuta. Pa ako već moram birat, dajte radije srčani.

Uglavnom, tako ja hodam. I doživim svašta lijepo na ulici.
Svaki put mi navru suze na oči kad prođem Jurišićevom a onaj čovjek sa psima svira Jesen stiže, dunjo moja. Sva se razgalim od zvuka one njegove usne harmonike. Ali iskreno... Kakav pekmez!
Onda mi na semaforu presiječe put neka ne tako mlada darkerica. Presiječe, hm... Da, tako da sam morala zakočit ne bih li izbjegla da joj svojim samouvjerenim i-am-the-queen-of-the-world-i-nosim-šareno-dakle-vesela-sam-i-vedra korakom ne nagazim crne Martens pete. I tako ona meni ''uleti'' sporim korakom mislioca pognutog pod teretom dugačkog crnog kaputa i nihilizma, pogleda uperenog u točku relativne udaljenosti 1,5 m ispred vrha crne kapice u kojoj se skupila sva bit bitka njezinog bivstvovanja. Serem, naravno! Ali zato što je baš takav efekt izazvala u meni. Teško mi je ozbiljno shvatiti ljude koji u 30-ima još furaju neke faze koje sam ja prošla sa 16. Nekako mi izgledaju, vlastitim odabirom ili po zakonu inercije, zapeli u pubertetu. Kao da ih još pravi život nije uhvatio u žrvanj. Ne plaćaju sami svoje račune, još uvijek vuku onih 5 zadnjih ispita s faksa, naravno Filozofskog, prežvakavaju po tisućiti put Nietzschea, Schoppenhauera i Lovca u žitu, utapaju besmisao u Smithsima i americani. Nemam ja ništa protiv, apsolutno ništa! Da se razumijemo. Svako odabire svoj život i ima pravo na to. Obožavam Lovca u žitu, čak i Smithse poslušam, iako ću uvijek prije izabrat The Cure, imam dvoje Marte, a i sama još vučem 8 ispita s Filozofskog. Ali zaboga, meni je nekako sasvim jasno da Holden nije imao 31. g. U svakom slučaju, zanimljiv mi je taj fenomen.
Idem dalje, a na vrhu Jurišićeve, tamo gdje se stapa s trgom, ima onaj drugi čovjek s psima. Skužio je i on da je da bi ostao konkurentan na cesti potrebno imati više od jednog psa pred sobom na tepihiću. Pa je jadničak u nedostatku drugih rješenja, uz onog jednog pravog, postavio i nekoliko ofucanih plišanih. Izdaleka nezainteresirani prolaznik neće ni primijetiti razliku.

Baš me zanima o čemu razmišljaju drugi ljudi kad idu pješke.

Post je objavljen 09.12.2006. u 19:10 sati.