Marketing
Povratak u djetinjstvo
Evo stigao nam je i Sveti Nikola. Donio je svakome ponešto, a meni hrpu posla na poslu i uspomene iz djetinjstva. Danas je valjda takav dan pa se svi vraćamo u djetinjstvo… Gledano ovim mojim ostarjelim očima, moje je djetinjstvo bilo lijepo. Iako da me se onda pitalo odgovor ne bi bio isti. Onda bi rekla da mi je grozno, da me nitko ne voli i da jedva čekam da odrastem. Sada znam da sam odrastala u obitelji punoj ljubavi i razumijevanja. Možda je moj tata prvih par godina imao problema s pokazivanjem te ljubavi kao valjda i većina muškaraca dalmatinske krvi i u meni stvarao mišljenje da mog brata voli a mene ne, ali to je trajalo samo prvih par godina. Nakon jednog našeg razgovora još u nižim razredima osnovne škole kad me pitao što ja mislim da li on mene voli i mog jednostavnog uplakanog odgovora «Ne.», naš se odnos prilično promijenio. Postao je puno topliji, sve do toga da sam ga počela doživaljavati osim kao tatu i kao najboljeg prijatelja. Moj je tata ostatak svog života dokazivao da me voli bezgranično. Sad kad razmišljam o tome, ne mogu a da ne pomislim kako je njemu moralo biti grozno čuti od svog djeteta da se osjeća nevoljeno. Ne mogu ni zamisliti kako je morao biti povrijeđen u tom trenutku. Malo biće za koje bi sve na svijetu napravio kaže ti da misli da ga ne voliš. Ali tako je moralo biti. Tko zna kakav bi odnos imali da tog razgovora nije bilo. Tko zna da li bi on ikada upoznao mene, i da li bi ikada ja upoznala njega. Dvije kratke rečenice promijenile su dva života. Daljina se pretvorila u bliskost. I danas kad ga više nema ja sam bez tate, bez najboljeg prijatelja, bez oslonca i bez putokaza. A bili smo na rubu da budemo stranci…
Post je objavljen 06.12.2006. u 12:28 sati.