Hodam ulicama, a ljudi me ne vide, valjda ne postojim. Možda sam samo neki anđeo koji je pao s neba na ovaj surov svijet koji zovemo zemlja, samo nečije sjećanje, savršena iluzija…..ali gdje sam onda postojala prije toga? Negdje gdje je život bio bolji, ili negdje gdje sam mogla naći smisao života. Možda sam ga tražila u tebi? Da ti bar znam ime….. samo gledam po ulicama, okrećem se za licima nepoznatih ljudi, tražim te u njima, prolaze pored mene i gledaju me ravno u oči, hladno i odlučno, traže u meni onaj dio sebe koji su ostavili ondje gdje su prije bili…..a onda te vidim na trenutak, i ti me pogledaš u oči….lice u gomili…usputan dodir….okrećem se, a onda shvatim – to ipak nisi bio ti…..odustajem! Više te neću tražiti! Osjećam da mi fali komadić mene i to me boli, ako ovo čitaš ti, nemoj mi odgovarati, samo me pusti da živim, sad kad sam te pustila, samo mi se nasmiješi, meni i mojoj ludosti…..meni i mojoj nadi…….ti si moj komadić koji mi fali da složim cijelu slagalicu mog života, oprosti mi jer te trebam, ali naučila sam živjeti bez tebe…..opet hodam i gledam ljude, ali te više ne tražim u njima….sad ih vidim onakve kakvi jesu, anđeli, ovaj grad u kojem živimo, grad anđela………
Post je objavljen 06.12.2006. u 10:39 sati.