Vrata su svakako jedan od najgenijalnijih izuma čovjeka.Obično ih zamišljamo kao ravnu drvenu plohu određenih dimenzija sa mehanizmom za otvaranje i zatvaranje pod nazivom – brava.Ta se brava otvara ključem (postoji bezbroj vrsta ključeva), a postoji i kvaka koja se koristi ako vrata privremeno nisu zaključana, nego samo zatvorena . Da se može ući i izaći. Iza vratiju nalaze se obično prostori vrlo različitih namjena. O toj namjeni obično ovisi i vrsta vrata, njihova debljina, veličina i izgled, a naravno, i mehanizam za otvaranje i zatvaranje.
Ljudi često vrata postavljaju na neobična mjesta i s tajanstvenom namjenom. Jednom sam vidjela vrata nasred velike livade tratinčica. Stajala su naizgled ničim poduprta i zatvorena. Šetači koji su tuda prolazili zastali bi pred njima i diskutirali o tome kuda ta vrata vode i kako ih otvoriti. Naime, vrata su bila zaključana. Pred tim vratima i oko njih s vremenom se sakupila masa đogera i maratonaca koji su tu zastajkivali, a većina ih je slijedeći puta ponijela i vreće za spavanje pa su tu noćili, sve u očekivanju da će naići netko tko ima ključ ili bar netko tko zna kuda ta vrata vode.
Najrevnija je bila jedna starija gospođa koja se doslovno tu preselila i smjestila uz sama vrata. Ljudi su pričali da možda u podnožju na vratima piše neka šifra i da gospođa sakriva taj natpis stvarima koje je tu dovukla. Jednom se jedna grupica udružila, dograbili su stariju gospođu i odvukli je na rub livade, a stvari joj razbacali okolo. Dugo ih je poslije tražila dok je sve pronašla, ali mjesto kraj vrata više nije mogla dobiti. Netko se drugi tu smjestio. Šifre doduše nije bilo, ali ljudi su bar znali da je nema. Ipak su dogovorili dežurstva uz sama vrata i izmjenjivali se prema dogovoru. Jednom su se dosjetili pa su angažirali jednu privatnu detektivsku agenciju da traži ključ, ali koliko znam, do danas nije pronađen.
Smjestio se tu jednom i jedan lutalica koji je na svojim putovanjima vidio i upoznao mnoge daleke i čudnovate krajeve. Pričao je da ljudi često postave vrata na nepotrebnim mjestima, a onda i izgube ključ, pa ga godinama, a ponekad i cijeli život traže i nikako se ne mogu sjetiti gdje su ga i kada izgubili. Većina više niti ne pokušava otvoriti vrata, niti više znaju zašto su tu, pa na kraju na njih i zaborave, te obično kupe neka nova i bolja. On je bio uvjeren da su i vrata na livadi jedna od takvih vrata, ali ljudi mu nisu vjerovali. Tko bi bio tako lud staviti na livadu vrata koja ničem ne služe?
Jednog je dana nad livadom proletio helikopter i bacio veliku količinu letaka šarenih boja u kojima se sve zainteresirane obavještavalo da su na jednoj drugoj livadi pronađena vrata koja su po svojoj monumentalnosti i izradi daleko nadmašivala ova vrata i da je pokraj njih već otvorena ustanova koja će se baviti proučavanjem njihovog porijekla i otvaranja. Ustanova je pozivala sve zainteresirane da u tome sudjeluju, sa obećanjem da će oni posebno revni imati prednost jednog dana pri ulasku. Na letku nije pisalo, ali su dobro upućeni već šuškali da su ta druga vrata, vrata samog Raja, pa su brže-bolje pokupili svoje stvari i preselili se na drugu livadu.
Kad su svi otišli iza njih su ostale hrpe smeća, pa je trebalo angažirati komunalne tvrke koje su nerazgradive otpatke prikupile i u kamionima odvezle na neko drugo područje. U tim akcijama čišćenja nestala su i vrata, možda ih je neki nesavjesni radnik utrpao s ostalim smećem u neki kamion ne znajući za njihovu važnost. Što se s njima dalje desilo, vjerojatno se nikad neće saznati. No, prošlo je još nekoliko godina dok su kiša, snijeg i vjetar isprali sa livade i one nevidljive čestice smeća , kako bi ponovno mogla niknuti prva mlada travka.
Danas dok sam šetala livadom zastala sam na trenutak i bacila pogled oko sebe. Livada je bila puna tratinčica koje su svoje male bijele glavice otvarale suncu. Da nisam ranije sama vidjela svojim očima, nikad ne bih povjerovala nečijoj priči da su ovdje nekad stajala neka zatvorena vrata za koja nikad nitko nije pronašao ključ, niti ih uspio otvoriti.
Dok sam tako stajala usred sunčane livade, jedan je vrabac preletio u veselom i bezbrižnom letu upravo kroz mjesto gdje su stajala ta vrata i nestao mi ispred očiju u bljesku sunca.
/2005./
Post je objavljen 04.12.2006. u 23:28 sati.