na kraju svake godine mi je običaj sjesti i napisati zadnje stranice svoga dnevnika..
napravim mali rezime svih važnih događaja i postignuća...
ako imam puno toga za napisati onda znači da sam mnogo toga postigla...razmišljala sam baš...što da napišem za kraj ove godine...puno sam toga izgubila, ali također i dobila...jesam li se promijenila kao osoba?
dobila neku novu osobinu? prijatelja?
napravila nešto dobro za sebe?
koliko sam pažnje posvetila obitelji i starim prijateljima?
najveće pogreške i najbolji potezi?
uf....
kad je počela nova godina 2006 postavila sam jasne ciljeve...koje sam odlučila ostvariti pošto poto..bez obzira na cijenu..
tako sam odlučila godinu dati u roku, smanjiti pušenje, skinuti par kila, posvetiti više vremena sebi...
staru sam godinu završila standardno...opijanje s prijateljima...pa je lipo pozdravila...
i tako sam ušla u novu godinu...sve sam vrijeme posvetila faksu...sebe i svoj društveni život sam stavila za neka druga vremana....pušiti nisam prestala, ali sam bila drastično smanjila broj cigareta dnevno..
ljubavni život nije dolazio u obzir jer tako bi samo gubila vrijeme za učenje..čak nisam išla ni kući na vikende jer je i to bio gubitak vremena...
bilo je teško, ali sam se prisiljavala što je više bilo moguće...rezultati su pristizali na taj način da je stanje što se tiče faksa bilo dobro, ali ne i odlično kako sam očekivala da će biti tj. s obzirom koliko sam ulagala sebe u to...s druge strane bila sam stalno na granici između depresije i ludila...smiješak na mom licu nije bio česta pojava..svi su me nervirali..
gurala sam tako bez obzira što sam vidjela da me to vuče na dno..
drugi je mijesec vrijeme ispitnih rokova pa sam odlučila ostati u Zagrebu i učiti, a ne otići kući..znala sam da ako odem da od toga neće biti ništa jer bi mi vrijeme prohujalo, a ne bi postigla ništa... tako sam odlučila kući ići tek za Uskrs...
nisam izlazila nikuda, eventualno neka brzinska kava u kvartu..tek toliko da vidim svjetlost dana i opet natrag u stan na učenje...
mama i tata su me došli posjetiti početkom drugoga mjeseca...negdje polovicom trećega ja sam još uvijek učila ispit jer me par dana dijelilo do njega..najgora je stvar što nisam uopće bila sigurna da ću ga proći...k tome sam iz drugoga predmeta trebala imati kolokvij koji je bio koma...
nezadovoljna time i samom sobom, bila sam na rubu...
ali izdržati ću ..rekla sam sama sebi..
par dana nakon toga...bila je subota...dobila sam poziv na mobitel od bratića...vijest je bila užasna..tata mi je otpremljen u bolnicu u Zagreb...pala sam na koljena..kroz glavu mi je prošlo: samo neka ostane živ...
doktori nisu davali prevelike šanse..ako preživi sljedećih 48 sati biti će van životne opasnosti...
kad su ga dovezli nije bio pri svijesti... sjećam se da tu noć nisam mogla razmišljati..htjela sam moliti Boga, ali nisam mogla ni molitvu izgovoriti..sjedila sam tupo...
ujutro sam se zaputila u bolnicu..nisu bile vizite, ali sam se nekako prošuljala u odjel..tamo me je jedna sestra pustila do njega i zbog čega sam joj neizmjerno zahvalna..
došao je k svijesti..pričao je samnom iako teško...bio je oduzet..ali ja sam bila sretna samo što je živ...bilo je to posljednji put da smo pričali...
drugo jutro sam isto došla rano u bolnicu nadajući se da ću opet moći do njega..tri sam sata čekala, srećala doktora..obećao mi je da će me pustiti kod njega..i tako sam čekala ...svaki put kad bi doktor prolazio donosio je loše vijesti...stanje se pogoršavalo...
zadnje čega se sjećam je da sam otvorila vrata i vidjela da ga oživljavaju...bila sam ukopana..doktor je izašao van i rekao da je pao u komu i otišao..ma tko je ovdje lud, pitala sam se ?
ne sjećam se kako sam došla do stana, ali imala sam osjećaj kao da me je netko poveo za ruku, idi, nemaš tu što više tražiti..
tada je počela noćna mora...put do kuće, sido, sprovod, podušje...
sve se to nije događalo meni..svi ti ljudi i njihova lica...sve mi je bilo i još uvijek jest u magli...
moj život je bio na dnu..kuda sad krenuti..
osjećala sam se užasno..zašto nisam išla kući...zar sam ga zadnji put morala vidjeti kad je umirao...
što sam to napravila...
dani su prolazili...dani bez kraja..bol i bol...
odlučila sam vratiti se u Zagreb i nastaviti učiti tako da bar uspijem upisati parcijalu...dolazila bi, učila, prošla ispit i išla kući..plakala, ne spavala..
bilo mi je nepojmljivo da ću se ikada više smijati, ići u grad...sjedila bi u kući, gledala njegovu sliku..sve se to ne događa meni..još malo i probuditi ću se...
ali nisam se probudila..
vrijeme ide i ni jedna rana ne boli kao na početku..ostavlja trag...vječni trag...bol i dalje postoji, ali se mijenja..kako da opišem što sad osjećam..ništa..kamen...pustinja...praznina..
život je krenuo dalje...dalje bez njega..
počela sam se polako vraćati starom životu...znam da bi on želio da nastavim...
u svemu tome sam krenula renovirati stan i seliti...sve, samo da ne mislim o tome...
što mi se sad događa u životu?
pušiti sam počela i više nego prije...trudim se pohvatati niti što se tiče fakulteta, a imam osjećaj da gubim tlo pod nogama...
obnovila sam neka stara prijateljstva, neka pak stavila na distancu...stekla neke nove...
izlazim, definitivno sam više u pokretu...
kad dođem kući na vikend u njoj provodim najmanje vremena...
mama i jedan od braće zamjeraju meni i drugom bratu što izlazimo ...i sama osjećam grižnju savjesti, ali bude mi lakše kad izađem...nekako mislim u sebi : možda je on kod kuće...samo me stvarnost lupi po glavi kad uđem u kuću pa ga tamo nema i ne dolazi...
cijelo ljeto sam visila na groblju, većinom sama..pa sa mamom..
sad ne mogu podnijeti da netko ide samnom..ne mogu više plakati jer suza više nemam..samo praznina..
jesam li se promijenila kao osoba...jesam i to puno..nekako se trudim iz svakog dana izvući najbolje...jer ipak nikada ne znam kada će doći moj kraj...
neki mi zamjeraju...većina njih...
ali ne mogu više sjediti u kući, tupo gledati u prazno, u crnini...ne mogu..sve sam to odbacila i okrenula se drugom načinu...
to je događaj koji je ocrnio ovu godinu...sve pozitivno ne može izbrisati to negativno..obilježio je moj cijeli život...
ali trudim se..zar ima nešto u tome krivo?
stan sam dobila od djeda..u njemu je sve nanovo renovirano...novi namještaj...upisala sam parcijalu treće...novca imam dovoljno za sebe i za svoje guštove...više neke padove kao što je ispit uopće ne gledam kao problem..jer vjerujte mi za takvo što uvijek ima pomoći..samo smrt ne možemo mijenjati...
bila sam čak i našla dečka...to me je nekako trglo..naravno i to sam izgubila..ma nije važno..godina stara neke sve to nosi...
pomalo me je strah svega novoga što me čeka...
prije sam išla u crkvu i obavezno sam se pomolila prije spavanja...više ne radim ništa od toga..ne mogu se moliti..vjerujem u Boga, ali nemam snage za to..tek ponekad odem zapaliti svijeću na Gornji grad...
kakva je bilanca ove godine života moga?
što sam postigla, a što nisam?
što sam postigla na kraju nije važno...važno je što sam izgubila, a ne mogu postići i vratiti...
ne postavljam si više neke velike ciljeve..tek si onako zacrtam u glavi što bi htjela...jer dovoljan je jedan trenutak, događaj da vam u životu sve postane ništa, a ništa sve...
kako se sad osjećam?
bespomoćno jer ne mogu vratiti vrijeme...moćno jer uistinu imam moć da od SVOG života napravim sve...
neki dan me jedna osoba pitala bojim li se smrt?
ni malo, rekla sam...ako trebam otići samo se nadam da neću žaliti za nečim što nisam ostvarila u ovom životu...
bilanca godine moga života...što da kažem...
Post je objavljen 04.12.2006. u 08:53 sati.