Ona ne zna da je pronašla ono što već godinama tražim. Ona nije znala da se dijelovi tih rečenica vrte u mojoj glavi i nikako da se prisjetim cijelog teksta. Ona nije znala da me baš to diralo u srce i da su to baš one riječi koje sam toliko puta poželjela citirati. Ona nije znala da sam to prije tri dana po stoti put pokušavala pronaći na netu. Ona ne zna da mi je dala najljepši poklon jer sada znam da razmišljamo isto…
"...Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema..."
Ona ne zna da sjedeći u tramvaju razmišljam o ljudima. Gledam ih skrivenim pogledom i postavljam im neizgovorena pitanja, a odgovor na njih odaju samo njihovi izrazi lica. Pitam se koliko dugo se poznaje nasmiješeni par koji se neumorno ljubio i smijao se. Pitam se koliko je tužna ili sretna majka kada maše sa stanice mužu i klinki i ostaje tamo toliko dugo sve dok tramvaj ne skrene u Držićevu. Pitam se kakav je zapravo čovjek koji ulazi u stanici nakon mene, a radi u uredu do i uvijek se pozdravimo samo na poslu, nikada u tramvaju. Pitam se prepoznaje li me uopće ili svoj lik prepoznatljivosti dobivam samo onda kada ulazim u ured. Pitam se što li je radio onaj lik obrijane glave koji je neumorno hrkao i spavao u tramvaju, a kada je otvori oči i uspravio glavu njegovo lice bilo je premoreno. Od alkohola, od droge ili jednostavno od života.
Nekako u zadnje vrijeme ih više ni ne gledam…
Samo tek ponekad pogledam u neku tamo plavokosu ženu i čini mi se da ima dvoje djece, da se razvodi, da joj život nije dovoljno pružio, ali da ona od svog života daje za druge zadnje atome snage. Prema toplini iz njezinih očiju, plavih, prepoznajem da je nježna i da je inteligentna, ponekada vedra i nadasve prokleti samaritanac koji u današnjem društvu samo pati. Pretpostavljam i to da to znaju samo rijetki. No, ako sam sve to pogodila, znam i to da će jednom u životu ipak biti presretna. Djeluje mi strpljivo i znam da čeka…
Još ponekad pogledam u nekog tamo… I za njega mi se čini da ima dvoje djece, da je život prihvatio kao konstantu, ali se nije pomirio. Da kod kuće ima dobru ženu, ali su izgubili zajednički jezik, čarolija je nestala i život sve nas ionako učini običnima. Prema sjaju u njegovim očima i zamišljenom pogledu koji bezuspješno prikriva naočalama doima se kao da voli nekoga tko nije uz njega i da mu je život priredio neku predstavu u kojoj su on i ona glavni likovi, odvojeni nužnom i propisanom daljinom. Čini mi se da krade od života svaki trenutak za sreću i spokoj. Vidim strah, ali i beskrajno ustrajanje i strpljenje. Čini se da mašta i ne dopušta reali da ga dotakne iako je uvijek prisutna i iako vjerojatno nikada neće biti neka druga reala, već upravo ta koju je odabrao prije deset godina. Čini se da će i to prihvatiti i da će naučiti živjeti s tim. Zajedno s njom…
Tada u izlogu spazim svoj odraz i zastanem, ali vrlo brzo odustanem i krenem dalje jer vidim sretnu i ustrajnu siluetu, ali umornu, koja jednostavno ne bi podnijela sva moja pitanja. Bojim se da mi ne bi znala ni odgovoriti…
…Ljudski je život svijeća na vjetru, zašto bi moj bio nešto više?...
Post je objavljen 02.12.2006. u 17:34 sati.