Dječak je u vrtu zasadio prekrasnu ružu koja je ubrzo procvala u svom najljepšem cvatu. Obilazio ju je redovno diveći se njenoj ljepoti i uživajući u njenom opojnom mirisu. Svakim danom je bivala punija novim pupoljcima, a dječak se nije mogao prestati diviti njenoj ljepoti. Cvala je svojim prekrasnim laticama, no pomalo su je nagrđivali stari ocvali cvjetovi i pokoji suhi listić. Suhih listova je bilo sve više više, a ružni osušeni cvjetovi su tužno visili s njenih smežuranih grančica. Zemlja je oko ruže bivala sve tvrđa i suša, dok jedno jutro nije potpuno usahla sama i zaboravljena. Kada ju je jedno jutro dječak ugledao tako ogoljenu i neuglednu, iščupao ju je iz zemlje i odbacio među ostali korov u svom vrtu i zapitao se što se dogodilo njegovom najdražem cvijetu, nije li možda bila preslaba i bolesna, a toliko ju je volio, obožavao njen miris i sjaj pupoljaka okupan jutarnjoj rosom. No zaboravio je da ju nikada nije zalio, nikada joj nije otkinuo niti jedan ocvali cvijet, nije ju oslobodio niti jednog osušenog listića, samo ju je «volio».
Post je objavljen 30.11.2006. u 22:08 sati.