Tri današnja događaja natjerala su me da se zamislim nad namjerama i motivima koje od mene i javnosti skriva i taji državni vrh i ljudi koji su od nas birača dobili mandat da nas vode i osiguraju bolji život. Prvi događaj su poruke članica NATO saveza iz Rige, drugi je gurkanje laktom ministra obrane hrvatskog vojnika u Afganistanu u trenutku kad dotični daje izjavu za nacionalnu televiziju i treći je laž upućena cijeloj naciji iz usta našeg predsjednika koji je i vrhovni zapovjednik naše vojske. Sva tri događaja stavljena u kontekst hrvatskih ambicija da se pridruži NATO savezu dobivaju jednu ružnu i za mene neprihvatljivu konotaciju.
Pođimo redom. Prvo smo saznali da je Hrvatska, zajedno s Makedonijom i Albanijom, odjednom postala poželjna NATO savezu i da zemlje članice odjednom sve misle ono što nam je američki predsjednik Dabl-ju Bush obećao da će svi misliti, a to je da Hrvatska ispunjava uvjete i da će ih do 2008. sigurno ispuniti te dobiti pozivnicu da se pridruži NATO savezu. Iako ne znamo pozadinu zbog koje je mala Hrvatska odjednom postala NATO potencijal i nemamo nikakvih dokaza da je to zbog toga što smo odlučili ojačati našu prisutnost u kriznom, južnom području Afganistana bojim se da ostaje gorak okus u ustima nakon današnje poruke iz Rige.
Drugi događaj je gurkanje laktom skupnika Špehara od ministra obrane Rončevića i to pred očima cijele nacije, prezentirane u tom trenutku kamerom HTV-a, u trenutku kad medijima nevičan dočasnik krene s malo previše detalja i preživopisno objašnjavati okolnosti koje su dovele do njegovog ranjavanja u debelo meso. Izgleda da se skupnik Špehar nije najbolje prilagodio scenariju medijskog nastupa koji je osmislio Rončević, a kojem je cilj bio sakriti da je do ranjavanja došlo nakon izravnog vojnog sukoba na terenu koji se smatra žarištem pokreta otpora protiv tzv. mirovnih snaga i regularne vojske Afganistana. Rončević je pod svaku cijenu želio spriječiti da istina o angažmanu hrvatskih vojnika u ratu u Afganistanu dođe do hrvatske javnosti, ali je svojim laktom prenio poruku snažniju od tisuću riječi.
Treći događaj nam je upriličio naš vrhovni zapovjednik Mesić, glavom i bradom, kada je u Dnevniku plus, bez da trepne okom, cijeloj javnosti obznanio da hrvatski vojnici (dakle i ranjeni Špehar) ne ratuju u Afganistanu nego se drže odluke Hrvatskog sabora te isključivo obučavaju afganistansku vojsku bez odlaska na teren i izravne borbe, koja se valjda pričinila sirotom skupniku Špeharu. Možda Mesić nije gledao izjavu koju je Špehar greškom dao HTV-u, ali to ne mijenja činjenicu da Hrvati u Afganistanu ratuju i vode bitke za neke nama nepoznate ciljeve, a vlada i predsjednik zajednički rade na tome da se to ne sazna. Imamo klasični slučaj pastira koji laže, ali ga odaje kozin rog, koji je polomljen ili u ovom slučaju vojnikova stražnjica koja je propucana.
Kada spojimo vijesti o interesu NATO-a da i mi ratujemo zajedno s njima i skrivanje istine o pravoj misiji naših vojnika u Afganistanu te tome još dodamo posljednju anketu Pulsa prema kojoj su građani Hrvatske izrazito protiv ulaska Hrvatske u NATO i pretpostavljam, protiv angažiranja naših vojnika da ratuju po svijetu za nepoznate i nejasne političke i vojne ciljeve, dolazimo do zaključka da je naš premudri i prepametan državni vrh odlučio da je najbolje skrivati istinu od nas građana i ugurati Hrvatsku pod svaku cijenu u NATO.
Izgleda da je odlučeno da je za nas najbolje da ne znamo kako naši vojnici već ratuju rame uz rame s NATO vojnicima i kako time plaćamo nagradu u obliku ulaznice u NATO savez, kako bi naši vojnici mogli i dalje ratovati rame uz rame s ostalim vojnicima iz NATO-a, ali ubuduće bez skrivanja i laganja domaćoj javnosti.
Post je objavljen 30.11.2006. u 21:10 sati.