Marketing
Aj kurijera, kurijera, kurijera...
Tek toliko da znate, ovaj mi se dizajn ni malo ne sviđa. Ali mi se više ne da mijenjati sama na svoju ruku. Mislim da ću se morati malo posavjetovati sa svojim frendom starim blogerom ;-) pa da iznađemo nekakvo rješenje.
Uvijek postove pišem u nekakvoj žurbi. U pet minuta slobodnog vremena na poslu ili kada ga se dokopam kod kuće. Dođe mi da kada mi se idući puta povisi plaća, a navodno bi trebala za mjesec, dva, uzmem kredit i kupim si samo svoju mašinicu s kojom ću spavati i pisati kad god mi padne na pamet.
Znam da ne bi bilo tako jer mi se u danom trenutko opet ne bi dalo. I onda sve te dobre ideje, lijepe ili teške misli odlaze negdje i nikada ih više ne nađem.
Sjećam se vremena dok sam intenzivno pisala kratke priče. Bio je to valjda i jedini žanr kojega sam u to vrijeme čitala, a i samo mi je pisanje dobro išlo. Onda sam jedno vrijeme stala. Frend me je pitao koliko često pišem, rekla sam mu da pamtim ideje. No, zaključili smo da svaki dan treba pisati, bilo što jer se na taj način vježba pisanje. Pa makar i prepisivati nečije priče, članke ili dijelove romana. Rekao mi je tko je to izjavio, ali sam zaboravila. Sada svakodnevno pišem, ali to nije to. Voljela bih ponovno pisati priče. I to kratke priče od karticu, dvije. Za dulje nemam živaca. Ali kako i ideje za postove, tako mi bježe i ideje za priče. Jedno ih vrijeme nosim u glavi, motaju se, smiješaju i onda ispare. Ili ispari osjećaj koji me držao kada sam ju htjela pisati.
Šteta. Imam toliko toga za reći.
Znam da postoji blog. Ali ipak više volim pisanu riječ. Materijaliziranu na papiru. Zato više volim pročitati članke u novinama nego na netu.
S blogovima je drugačije. Vi ste samo tu i to mi je ok.
Trenutno čitam Ljubav je sve, Krešimira Pintarića. Opet sam se oduševila tim čovjekom. Pišući tu svoju knjigu kao da je opisao Debin i moj život.
Btw, Deba mi baš svira i pjeva Astronauta. Inače, ta me pjesma uvijek uspije rasplakati. Ali Debina interpretacija nikada ne. I to je super.
Kada se samo sjetim koliko sam plakala na Balaševićev Naposletku. Baš sam bila sadist u to vrijeme. Samu sam sebe klala tim albumom. Onda je Deba uzeo gitaru i odsvirao stvar. Nikada više nisam plakala na nju. 
Sada svira Kurijeru od Gustafa. Znate li što je Kurijera? Autobus!
Skoro svako jutro trčim na bus kada idem na posao. Ljudima i vozačima je to sigurno strašno smiješno. Još gore je bilo kada smo Deba i ja išli na posao u isto vrijeme. Uvijek smo iz kuće izlazili na knap i onda trčali na bus. Prvo bih malo ja potrčala pa bi on za mnom. Pa bi ja nastavila samo ubrzanim korakom, onda on isto. Pa bih ja ponovno potrčala pa on za mnom. Izgledalo je kao da se zajebavamo. Umirali bismo od smijeha i u bus ulazili zapuhani, preznojeni. Znalo se događati da bi pretrčali pola Juga 2 da stignemo na bus kod Domića. Na sreću, sada taj bus stoji kod Alastora. Ali ja svejedno trčim. Dobro dođe za razbuđivanje.
Post je objavljen 26.11.2006. u 16:35 sati.