(Bram Stoker's Dracula: Original Soundtrack)
Citav dan se mi po glavi vec prevraca sonet, skace mi od jedne mozdane stanice k drugoj, pa opet na trecu, zabija se u lubanju, radi duple salte, lupa po ocima iznutra i strasno zeli van. Van iz te moje lude glave, koja se je opet zapalila i tako je puna vrucega zraka, da bi zeljela poletjeti iznad jesenske oblake, koje topli vjetar lagano tjera prema horizontu.
Izgleda, da sam negdje duboko u sebi tiranin, jer rijecima ne dam samo tako van, vec zelim, da dozore, da si nadju onaj pravi smisao, raison d'etre, da se poklope sa osjecajima, koji ce na papiru biti sifrirani tintom i razotkriveni svim pismenim ocima. Nije mi dovoljno, da su rijeci samo ventil za neopipljive osjecaje, vec zelim, da se na njih uvuku i uspomene. Da jih mogu citati i drugi put, kad bude moja glava opet ohladjena na sobnu temperaturu i fino se okretati na mome vratu. Tada ne zelim iz svog rukopisa izvlaciti neke magicne formule potpuno razumljive gramatike ali beznacajnih znacenja. Ne, rijeci nisu djeca ili mlada stenad, koji se moraju igrati, koji moraju istrazivati svoju okolinu. A-a! Rijeci su opasni mali vragolani, stari koliko i najstarija uspomena i isto toliko iskusni.
Rijeci se moraju smiriti, sjesti malo i saslusati me, gledati me bar neko vrijeme i upoznati me, prije nego izjure nekud van, moraju stati u red, moraju znati, da su moje, a ne ja njihov. Kad krenu na put iz tog vruceg mozga, pa se savijaju u zlogove, lijepe u verze i kanu sve crne na bijeli papir, one prestaju biti moje. Samo su osjecaji, vezani na tih malo vise od dvadesetak slova, ostali dijelovi mene. Na kakvome god papiru, maramici, pijesku na zalu ili ukucani u Notepad, slova nisu moja, okrecu mi ledja. Uvijek su osjecaji otisli skroz u copy-paste, nikada u move. Svaki je ostavio svog klona u mome mozgu. To mi je urnebesno smijesno. Nekdje mora postojati the ultimate sonet, koji uz ventilaciju suvisne vrucine iz glave odvodi i sjecanja. Samo ga se mora naci. Onda se mogu sve rijeci gubiti kroz portal moje ruke, kapiju mog pera, van i istopiti se izmedju redova. Necu ih nijednom pogledati, necu im odmahnuti u pozdrav. Samo cu se nasmijati i prepustiti hladnu glavu toplom vjetru, koji ce me lagano gurati prema horizontu.
Post je objavljen 25.11.2006. u 20:49 sati.