Zimskim licem, ozeblim,
nazubljenog pogleda,
sama luta u daljini
bez svog nježnog osmjeha.
Dahom svojim, jošte toplim
zavarava strancu oči,
daje nadu za toplinom
čovjeku što putem kroči.
Sam,
sa strahom
zebe,
stremi.
Boji se
poželjeti,
pogled
spušta...
... i prolazi…
… ne, ovog puta nije on
netko kom' se smiješi sreća.
Sigurno ga tamo negdje
čeka jedna sto put' veća.
… i odlazi...
Post je objavljen 25.11.2006. u 00:17 sati.