Čini mi se da sam oduvijek zaljubljena u tebe.
Prvi snjegovi zazivaju prošlost,
izgladnjele, slijepe snove.
Neka bude Mrak.
Svira jazz.
Zamišljam...
da si tu,
da ništa nije onako kako jest.
Čini mi se kao da već osjećam tvoje prste
kako mi prolaze kroz kosu, klize licem,
spuštaju se
vratom,
tijelom.
Ne usuđujem se otvoriti oči,
samo da ne iščezne ta slatko-gorka obmana.
Nije stvarno. Ja to znam.
Ali, to je sve što imam
u mutnoj, studenoj noći,
dok si fizički prisutan negdje drugdje,
ali ti misli lutaju...neposlušne, neuhvatljive.
Kao da nikada nisam bila zaljubljena u tebe, vraćam
te natrag.
Ipak pripadaš drugoj.
Ovaj je grad podjednako moj
kao i njen,
ali više ništa drugo nisam spremna
dijeliti s njom.
Čak ni u mislima.
Prstima oduvijek posežem u prazno:
da me voliš, zar ne bi noćas
i tijelom bio ovdje, sa mnom?
Prve pahulje kao moja prošlost
u fragmentima, nezaboravna.
Samo neka svira jazz (iako mi je tako davno
bilo šesnaest);
ja sam vjerna jednom obećanju.
Neka samo kazaljke brzaju,
ja imam dovoljno vremena.
Ti si naviknut (iz)gubiti se u magli,
ali ja, ja nisam navikla (iz)gubiti.
Samo neka svira jazz.
Mislim noćas na tebe. Cijelu noć.
Nazdravi sjenama.
Znaj da i ja podižem čašu za tebe, sama,
na drugom kraju svemira.
*Sretan ti rođendan
Post je objavljen 26.11.2006. u 00:00 sati.