Navodno je za razgled Zabranjenog grada, bivše carske palače, potreban cijeli dan. A kako je palača otvorena od 08:30 do samo 16:00 sati, ne preostaje mi ništa drugo nego ponovno se rano probuditi i započeti razgledavanje. No, jedno je željeti, a drugo je moći. Od jučerašnje ekspedicije na Kineski zid danas osjećam svaki mišić u svojim nogama, toliko da jedva hodam, a oko i grlo također ne posustaju. Već se polako pitam da li me je netko ureknuo da sve najbolje stvari na ovom putovanju posjećujem u poluinvalidnom stanju.
Budilica je stavljena na 08:00 sati, pomaknuta na 09:00, i konačno potpuno isključena. Na kraju se budim malo prije 10:00 sati, oblačim, umivam, perem zube, stavljam leću u jedno oko i izlazim put Tiananmena. Danas je nešto hladnije nego jučer, ali sunce uspijeva tu i tamo proviriti kroz oblake i smog. Hvala Bogu, magle nema.
Tiananmen se danas doima puno življe bez one magle. Ljudi se šetaju, neki puštaju zmajeve, a mnogi gnjave turiste pokušavajući im prodati svakakve tričarije: ručne satove s Maovim likom, male crvene knjižice koje sadrže sve najvažnije Maove poruke kineskom narodu, zimske kape s logom Olimpijskih igara 2008., zmajeve, majice kratkih rukava s kineskim ukrasima, razglednice, vodiče Pekinga... Niz je dugačak. A ovi nazovi prodavači ne prihvaćaju ignoriranje ili ne kao odgovor pa te i dalje nastavljaju ganjati po Tiananmenu. A najgori su oni koji tobože žele vježbati engleski s tobom, a zapravo 99% njih ima skrivene namjere. «Sorry Sir. How are you doing? Where you from, Sir?», uvijek iste fraze čuju se svakih desetak-dvadesetak sekundi. Okreneš li glavu i započneš razgovor, možeš zaboraviti svojih sljedećih barem pola sata.
Maa u ponedjeljak nisam vidio. Zatvorio se u svoj mauzolej. Ali danas je zato raspoložen za posjete. Zabranjeno je ulaziti s torbama pa ostavljam svoju na ulazu (i naravno plaćam 7 yuana. Koja pljačka!) i u koloni ulazim u Maov mauzolej koji su za njega izgradili 1976. godine. Prije samog ulaza kolona se zaustavlja na minutu ispred improvizirane cvjećarne gdje zaintersirani mogu za par yuana Mau kupiti karanfil. Odjednom se iznenadim kad vidim koliko ih izlazi iz kolone i kupuje karanfile. Sam mauzolej je tipična komunistička građevina: glomazna, četvrtasta, mnogo betona, sjeverna i južna strana otvorena visokim stupovima. Odmah nakon ulaza goste dočekuje veliki spomenik Maa u sjedećem položaju i ovdje se ujedno ostavljaju oni karanfili, a zatim se prelazi u stražnju prostoriju gdje iza stakla u staklenom lijesu leži balzamirano tijelo Mao Tse Tunga. Zabranjeno je nositi kapu na glavi, držati ruke u džepu i na bilo koji drugi način se ponašati neprimjereno. U protivnom će te vojska dovesti u red u što sam se i uvjerio kad čovjek ispred mene, Kinez, ulazi s rukama u džepu, vojnik dolazi do njega i grubo mu izvlači ruke. Mao? U onih par sekundi koliko sam imao da jednim okom bacim pogled na njega, moram zaključiti da je imao i bolje dane. Kao da tijelo već pomalo propada nakon 30 godina ležanja u ovom dvostrukom staklenom zvonu. Mao je zapravo želio da ga se nakon smrti kremira i njegov pepeo pospe po čitavoj zemlji, ali komunistički vlastodršci su za njega imali drugačiji plan. Što se tiče njegove politike, teško je sada procijeniti koliko je bio u pravu, a koliko u krivu. Komunisti su nakon njegove smrti izračunali da je 70% bio u pravu, a 30% u krivu i toga se drže danas svi ovdje u Kini kao pijan plota. Da mi je znati kako su samo uspjeli to izračunati!?
Napuštam Maa i kroz Vrata nebeskog mira (i tu je Mao, tj. njegov veliki portret) ulazim u Zabranjeni grad, bivšu carsku palaču dinastija Ming i Qing, nazvana tako iz razloga što je ovaj golemi kompleks (nalik na maleni grad unutar grada) bio 500 godina zatvoren za obične smrtnike. Tek nakon pada dinastije Qing tj. posljednjeg kineskog cara Puyija 1911. godine (koji je na prijestolje došao s tri, a abdicirao sa šest godina) i uspostave Kineske Republike, Zabranjeni je grad otvoren za javnost. Kompleks se sastoji od stotinu dvorana, paviljona i vrtova. Dvije najvažnije dvorane su one Očuvanja Harmonije i Visoke Harmonije, dva simbola Pekinga, ali nažalost u ovom trenutku obje zatvorene zbog restauracije ususret Olimpijskim igrama. I po hladnoći uživam u šetnji Zabranjenim gradom uz audio vodstvo, ali na kraju moram priznati da ostajem malo razočaran. Dvije najvažnije građevine Zabranjenog grada nisam vidio, a ostale je moguće vidjeti samo izvana.
Na putu prema hostelu, u jednom restoranu za 37 yuana večeram bezukusnu juhu od kukuruza (koja izgleda kao da je neko hraknuo u nju, a takva je i okusa), zatim kungpao piletinu s kikirikijem od koje su mi izgorjeli svi unutarnji organi (čak ni jednoipollitarska boca soka od naranče nije pomogla) i na kraju slatke kuglice od sezama (koje su mi se i svidjele, ali svih 12 svejedno nisam mogao pojesti).
FOTOGRAFIJE ZABRANJENOG GRADA (PEKING, KINA)
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:50 sati.