Napetih mišića, izoštrenih čula i naoružana strpljenjem čekala je svoj plijen. Mrak je nije smetao. Njene oči, pripremljene tisućljećima evolucije vidjele su sve. Jedan jedva čujan šušanj, jedan jedva oku vidljiv skok i lovina je ulovljena. Miš se koprcao između njenih očnjaka. Glad je bila jaka ali iza te gladi skrivao se jedan još jači nagon. Nagon za igrom. Oprezno se osvrnula u potrazi za mirnim mjestom. Do njenih naćuljenih ušiju dolazio je zvuk koraka i tiho pijano pjevušenje. Smetali su je ti koraci. Većinom bi bili vezani uz bol, bilo od cipele ili kamena. Miš se koprcao i pojačavao njen nagon. Koraci su bili sve bliži. Napustila je sigurnost grmlja. Koraci su je pratili. Stigla je do mjesta gdje prolaze one bučne mašine i gdje je stradalo toliko pripadnica njene vrste. Bila je nesigurna. Oni koraci zaustavili su se nedaleko od nje. Poznavala je teritorij. Na drugoj strani ulice nalazilo se mirno i prostrano mjesto kao stvoreno za igru.
Koraci su krenuli i krenula je i ona.
Iznenadna škripa., prasak i buka trgnuli su je. Nešto veliko i tamno padalo je prema njoj.
Instinktivno je frknula i miš je ispao. U trenu je našao spas ispod onog tamnog tijela na asfaltu. Iznenadno mnoštvo koraka, ljudskih glasova i vika, natjerali su je da se udalji.
Ubrzanog bila, miš se šćućurio. Ostao je u toj sigurnosti sve dok tijelo nije bilo podignuto a potom je nestao u mraku. Nitko ga nije ni primijetio. S rukama na glavi, vozač je obilazio oko automobila i psovao « Jebem ti Sudbinu!»
A što je Sudbina u stvari htjela?
Kazniti pijanca, upozoriti vozača, našaliti se sa mačkom…ili jednostavno, samo spasiti miša.
Post je objavljen 22.11.2006. u 12:30 sati.