Nekada gradiš zidove oko sebe. Ne da zadržiš ljude vani, nego da vidiš kome je stalo dovoljno da ih sruši.
Ne znam tko je autor mudre izreke koja se nekako našla na mom popisu citata. No zato imam bogato iskustvo s građenjem zidova. Onih unutarnjih, naravno. Nikad nisam slagala pravi zid od cigli ili kamenja, iako sam nekoliko puta imala prilike gledati kako to rade majstori zidari.
Zidovi su zanimljiv izum. Ograničavaju kretanje onome tko se nađe među njima, ali mu istovremeno pružaju određenu dozu sigurnosti. Oni odijeljuju dio od cjeline, unutrašnjost od izvanjskosti, prostoriju od prostorije, misao od misli. Sjećam se neobičnog dojma potpune promjene u stanu u kojem smo podigli novi pregradni zid, kako bismo osigurali prijeko potreban odvojeni prostor. Bile su to dvije potpuno nove prostorije, nisu sličile na onu staru, zajedničku, koja se, osim tim zidom, ničim nije značajnije izmijenila.
Čitala sam negdje da naša nutrina podsjeća na veliku kuću s puno soba zazidanih vrata. U svim tim sobama sjede i nariču oni dijelovi nas samih koji poput kostura u ormaru čekaju da srušimo zidove podignute strahom i suočimo se s njihovim postojanjem, kako bismo ih mogli ponovo prihvatiti kao dio sebe samih...
Koliko sam puta udarala glavom o zid, svoj ili tuđi, nevažno, jer ti zidovi odvajaju ljude, tko god bio njihov začetnik. Koliko sam zidova željela srušiti, sputana strahom od prodiranja u svoju ili tuđu nutrinu, razdirana pitanjima smijem li to ili ne smijem – ta rušenje nije baš poželjna djelatnost u ovom našem zakrčenom svijetu. Koliko sam samo puta željela nešto reći, doviknuti onome koji osluškuje s druge strane pregrade, dogovoriti se, udružiti se - i ostala usamljena i nijema pred zidom obostrane šutnje.
Možda treba uzeti škare i započeti s onim naizgled bezazlenim živicama koje prethode podizanju visokih kamenih bedema. Jer kad se oni podignu, uzalud možemo lomiti ruke i trgati pijuke, ukoliko smo uopće imali hrabrosti dohvatiti ih.
Ili je možda rješenje ne obazirati se na zidove. Napraviti ljestve i prelaziti ih, kao da ne postoje. Hoće li se smanjiti i nestati ako ih uspijemo probiti ili preskočiti (ovisno o tome kakva nam je narav rođenjem podarena), ako uspijemo kroz njih, preko njih, unatoč njima, pružiti ruke jedni drugima i ne bojati se biti ono što jesmo?
Jer zidovi smetaju i bole, nitko ih ne želi, no svi ih stvaramo. Možemo li stati? Želimo li? Usuđujemo li se?
Post je objavljen 17.11.2006. u 23:39 sati.