Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kreeza

Marketing

Wind of change

Dugo, dugo, predugo me nema.. toliko dugo da sam se jedva sjetila passworda, a stavljanje slike je pravi Sizifov posao. I nisam slučajno ovdje. Dovukla me za rukav moja divlja potreba za pisanjem, uragan misli u glavi, koje su postale preglasne i prebrojne da bi tamo ostale. Dotjerala me bičem i divlja žena, koja živi u meni, koja sam ja, i koja se prije samo pola sata počela tako divlje bacakati u meni, udarati u moje unutarnje stijenke i vrištati iz sveg glasa. Probudila se zajedno sa žabama na Dravi, koje su izašle iz mulja, zbog ovog čudnog toplog vremena i 20 stupnjeva u studenom i sada skaču okolo misleći da je proljeće.
S njima se probudila i Ona, divljakuša, s dugim pandžama i kosom od mahovine. Nanjušila je promjenu, znam ju dobro.
Ovisnik sam o vjetrovima promjene, ništa me tako ne uzbuđuje, a čini se kako je napokon došlo vrijeme za uragan. Iako volim strujanja, valjda je normalno da tu i tamo odlutamo s glavnim tokom rijeke i odjednom se probudimo do vrata u mulju. Tako i u mom životu već 2 godine sve stoji, poslovno i privatno. Prije tjedan dana nam je došao novi šef, pravi gad. Sve mogu podnijeti, i to što radim dan i noć, i to što sam premorena i pod stresom, i to što nemam privatnog života, a i da ga imam, ne bi imala vremena za njega. Ali ne mogu i ne želim podnijeti u svojoj blizini ( a kamo li kao pretpostavljenog) zlu, licemjernu i oholu osobu, poltrona željnog ego-tripova. Klima se na poslu znatno promijenila i od prvog dana njegove vladavine razmišljam o odlasku. Danas sam povukla prvi potez, tek jedan preliminarni razgovor koji možda obećava, a možda i ne, ali sama pomisao na promjenu je prouzročila u meni takvu buru emocija, takvu euforiju, takvu neobuzdanu sreću. Definitivno je vrijeme da šutnem život nogom u guzicu i natjeram ga da krene u nekom drugom smjeru. Kod mene se i inače svakih par godina događaju korjenite promjene i nikada jedna, dvije... uvijek se sve okrene za 180 stupnjeva.
Pa mi je sama pomisao na to kako ću uskoro zatvoriti jedna vrata donijela takav predivni, blaženi osjećaj (u koji nimalo ne sumnjam), kako će se uskoro preda mnom otvoriti puno, puno novih vrata.. jer, vrijeme je.
Sve se to dogodilo u nekoliko minuta razmišljanja o novom poslu, dok sam šetala psa na navečer na Dravi i odjednom me preplavio onaj rijetki, dragocjeni, ali dobro poznati osjećaj elementarne sreće i povezanosti s energijom, od kojeg se ježi koža od glave do pete, ježe se čak i bradavice, blesavi osmjeh se širi od uha do uha, a šire se i ruke... negdje prema nebu. I pogledam u tom trenutku zanesenosti gore i padne zvijezda, samo za mene.
I zato znam. Tu je. Čeka me. Moja promjena, moja nova struja, bura u mojoj kosi i divlja žena koja izlazi kroz sve pore i goni me u trk.... došlo je vrijeme da se opet sretne sa svojim dragim... mojim vječnim Nemirom.


Post je objavljen 15.11.2006. u 18:23 sati.