Pošli smo pješice i već izdaleka sam se čudio koliko je parkiranih vozila tog prijepodneva bilo ispred krčme.
Da, tog petka sam po prvi put išao u "Jožekovu klet" tako rano i pomalo me je iznenadila atmosfera koju inače ne bih zatekao kad bi u kasnim poslijepodnevnim satima navraćao na porciju graha.
Za razliku od ugođaja na koji sam bio navikao, vladala je poprilična gužva i skoro svi stolovi su bili zauzeti. Ljudi su pili kavu i jeli kolače. Neki su srkali juhu, a neki jeli pečenje s krumpirima i salatu od rajčice i luka. Osim Francike koju sam redovito jedinu viđao, tada sam po prvi put vidio i dvije mlade, poprilično lijepe pomoćnice koje su užurbano posluživale goste. Vitke i okretne, udovoljavale su željama svojih gostiju; naplaćivale, zahvaljivale se i osmjehivale, vraćale ostatak novca ili ga zadržavale s još ljubaznijim osmjehom i naklonom zahvalnosti prema onim darežljivijim gostima.
Branko i ja strpljivo smo čekali da jedna od njih dođe i do našeg stola kraj otvorenog prozora.
Iz kuhinje se čuo zveket posuđa i jedačeg pribora, a Francika bi povremeno nešto dovikivala svojim mladim pomoćnicama; Marceli i Ingrid, zovući ih imenima. One bi odlazile kod nje u kuhinju i brzo se vraćale. Marcela se ubrzo uputila prema našem stolu i mi naručismo dva mala piva. Za čas se je vratila s osmjehom i pivom, a Branko se mašio novčanika, no ja mu blagim pokretom ruke dadoh znak i podsjetih da sam ga pozvao na piće i da ću podmiriti trošak. Marcela je na to naše sporazumijevanje znakovima pomalo zbunjeno gledala, ali kad sam izbrojao točan iznos novca, zahvalno ga je i s osmjehom primila i pošla brzo do susjednog stola za kojim je sjedio krupni brkonja koji je svoj slamnati šešir objesio na naslon stolca i s užitkom pušio lulu koja je za razliku od cigareta, širila miris finog aromatiziranog duhana.
Brkonja ili gospon Štefanek, kako ga je Marcela oslovila, naručivao je jedno tamno pivo, dok se ispod stola, oko njegovih nogu, umiljavao simpatični debeli mačak i njegovo predenje dopiralo je do nas, a oči su mu svjetlucale u ispodstolnom polumraku. Branko i ja smo se gledajući ih, osmjehivali.
Odjednom je Štefanek ispružio svoju krupnu ruku prema životinji i spretno ju uhvativši, podigao macu iznad i ispred svog znojem orošenog, debelog i dobroćudnog lica. Mačak je blago zamijaukao, opuštena repa i raširenih nogu, a zatim ga je ljudina privukao nježno na desno rame, prislonivši svoju glavu uz mačkovu i njišući gornjim dijelom tijela lijevo - desno tepao maci polušaptom nešto nerazumljivo na simpatično malo uhance koje se jedva primjetno, poput radarske antene, usmjeravalo prema Štefanekovim crnim brkovima.
Nastavit će se...
Post je objavljen 12.11.2006. u 17:29 sati.