Oni koji znaju možda već shvaćaju o čemu se radi... Ali mislim da će ipak vrijediti drugi dio...
Je li ovo početak kraja, pitam se... Zašto? Viša sila, ili, točnije, roditelji... Dakle... Od sutra imam ograničenje za internet od 1 sat dnevno... Možda bude 2, ali ne znam baš... U svakom slučaju, ovo vam sve govori... Da, priznajem da sam u zadnje vrijeme malo pretjerao... Ne vjerujem da je ovo kraj... Ali nije ni daleko... Mislim da će moji komentari znatno opustjeti, kao i čitava aktivnost na netu... Nažalost... A eto, tako je kako je... Žao mi je zbog svega... Ne znam što ću, pogotovo ako bude 1 sat dnevno... U tom slučaju neću moći dovoljno odgovarati na vaše komentare... A što da vam kažem, žao mi je zbog ovoga, jer ovaj blog mi je pomogao više nego što sam i mogao misliti da hoće... A sada... Sve to možda je gotovo... Moj put...izgubljen u bespućima... Ne znam kakvog smisla ima da pišem ako samo mogu napisati post i objaviti ga... Pa što mogu u sat vremena dnevno... A eto... što ćete... to vam je tako... Sam sam kriv, na jedan način... A dobro, sad tu više ništa ne mogu... Samo mogu žaliti što mi se jedan ovako divan svijet jednostavno ruši pred očima... Sat vremena u jednom danu... da... A da je bar dva, možda bi i bilo nešto... A što ćete... Stvarno mi je žao zbog ovog bloga... Zbog ovako neizvjesne budućnosti... ahh... Tko zna što donosi sutra... Možda vam se čini pretjerivanje ovo, ali meni ovaj blog zaista znači nešto... Moj svijet, toliko drugačiji od okrutne stvarnosti... mjesto gdje mogu biti ono što jesam... gdje mogu pisati ono što želim... Život je kula od karata... Ovaj blog bio je moje utočište, moja stvarnost, moj svijet, mjesto na kojem sam mogao dobiti razumijevanje, gdje ste me vi svojim prekrasnim komentarima uvjerili da nije sve onako kao što sam mislio... Ovaj blog, komentari, postovi, sve, pomogao mi je u razumijevanju nekih stvari... nekih osnovnih stvari koje shvaćao i sam dok sam pisao postove, čitao komentare, pa i dok sam čitao vaše postove i pisao vam komentare... Koje?
Da...
...ne treba vjerovati u sve što nam drugi govore, nego prvo istražiti je li to zaista tako...
...čovjek treba imati ne samo vjeru u druge, nego i u sebe...
..svi mi zapravo tražimo sebe, samo je pitanje kako, koliko intenzivno, i koliki dio sebe smo već pronašli...
...umišljenost i samopouzdanje dvije su potpuno različite stvari...
...postoje puno ljudi koji dijele moje probleme, moje snove, moje želje... i još više ljudi koji jednostavno - shvaćaju, razumiju...
...se problemi ne rješavaju bijegom od njih, nego suočavanjem...
...se stvari ne događaju tek tako, slučajno, bez razloga...(sad će se ateisti pobuniti, ali ovo sve je samo moje mišljenje)
...nema smisla očekivati da nas svi ljudi razumiju...ali postoje ljudi koji nas shvaćaju...
...godine i zrelost nisu nužno povezane...
...u svakom čovjeku leži ono nešto, nešto više...samo je pitanje pokazuje li on to... a ponekad se ljudi boje pokazati to, čak i na blogu...srame se svojih dubljih razmišljanja, svojih intimnih misli, snova, želja koje su skrivene pod krinkom, oklopom, ali u njemu postoje rupe koje nisu pokazatelj slabosti, već nam omogućuju da pronađemo takve pukotine nečijem oklopu i tako mu se približimo... a vrijedi i obrnuto...
mnogo toga naučio sam od početka ovog bloga... Čak mislim da se i moj stil pisanja promijenio... Navikao sam se na blog, na vas, dragi čitatelji... Navikao sam se na ovo mjesto gdje mogu biti ono što jesam, bez straha od omalovažavanja, izrugivanja...da, bilo je takvih komentara, ali oni meni više govore o osobi koja ih piše, nego o meni... navikao sam se da postoji mjesto gdje mogu komunicirati s drugim ljudima, bez srama, izlivši dušu u tekst...kao sad... i znate što? Želim pisati... želim to... mislim da neću prestati pisati...ali, komentiranje...tako me to žalosti...u tome je bila čar svega ovoga...bez vaših komentara ovaj blog gubi dio sebe...ja gubim dio svoje potrage...
bilo je ovdje mojih uspona i padova, ispisanih postova, onih dužih i kraćih...svega je ovdje bilo... mislim da je ovaj vjerni pokazatelj blog onog što njegov naslov i govori...možda sam u krivu, ne znam... ali, za mene, ovo je moja potraga... ne cijela, naravno, jer ne mogu pretočiti čitav život u blog... ali, bitne točke i prekretnice možete pronaći negdje tu...kao ovaj post...ne znam... moje društvo, moji "prijatelji", oni iz razreda...oni to jednostavno nisu... Meni ne... Možda nisam ni ja njima, tko zna... ali nije to to...sjećate se prošlog posta, Zagreba? E pa, 4 sata razgovora(vrlo zanimljivog), u komadu, i to bez nekih zastoja, je nešto divno... A pogotovo kada ti je ta osoba... ma dobro... ne želim o tome, jer čitat će ovo...
ionako sam previše rekao...ono što želim reći je da mi to moje društvo ne bi moglo pružiti... jednostavno mi ne odgovaraju...Ne mislim sad tu nužno na prijatelje, nego na ljude općenito... ne mora se raditi o prijateljima... Tražim razumijevanje i u stvarnom životu...zar je to tako teško?
Dosta bi bilo sada... jer skrenuo sam s teme...i ovo je sada kraj...ovog posta...bloga? Ne... Početak kraja? Možda... sam kraj? ne...ako stvarno bude kraj...reći ću vam...
hvala vam svima...na svim komentarima...da, svim...baš svim, jer kao cjelina naučili su me nečemu...a i mnogi sami za sebe su to učinili...hvala vam na čitanju ovih redaka...hvala vam na svemu...
Post je objavljen 10.11.2006. u 12:36 sati.