Uvijek su u moj zivot ulazile smeđe ili plave oci...
Neke sam voljela vise, neke manje...
Neke su voljele mene, a neke i nisu...
Samo jednom voljela sam jedne zelene...
Prva ljubav...
Ona prava...
Prvi poljubac...
Svirala je Oliverova «Dva put sam umra»...
Nemam pojma kako se toga jos uvijek sjecam, neke stvari valjda ostaju u nama zauvijek...
Imali smo nepunih 15 i mislili da smo na vrhu svijeta...
Setali smo gradom drzeci se za ruke, smrznutih noseva, u teskim Martama, skrivali se u skolskom wc-u i pusili, sjedili zajedno u klupi, odlazili na tulume i cesto plesali...
Taj mali je bas znao plesati...
U njegovom zagrljaju i ja sam plesala kao s ni jednim prije i ni jednim poslije...
Tada su se jos plesali sentisi...
Bio je visok i puno me grlio...
Posuđivao mi svoju jaknu...
Ucili smo zajedno matematiku...
Uz njega ste se morali osjecati dobro...
Puno je pricao i puno se smijao...
Pjevao mi je jednom, dok smo sjedili na klupi u parku, «Morsku vilu»...
Trajalo je kratko...
Tocno onoliko koliko treba trajati veza između dvoje petnaestogodisnjaka...
Tocno onoliko koliko je trebalo da se zaljubis ludo i nepovratno i da ti slomi srce...
Samo jednom u zivotu voljela sam zelene oci...
I samo za jednim zelenim ocima plakala...