Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/palenteimlika

Marketing

Krafne, a ne mama

Mare je napokon stigla. Raščupana i vedra, glasna i pomalo neurotična, svojim je smijehom brzo ispunila sve pore bezličnog zdanja Autobusnog kolodvora.
- Mogu i prespavati - vrištala je već sa vrata autobusa koji ju je dovezao iz našeg gradića.
Sve je kod nje bilo intenzivno pa i razgovor u drijemljivom tramvaju. Htio ne htio, sada se morao razbuditi. Jedva sam čekao da izađemo, pa da ga pustimo da opet spava.
Poveo sam je na večeru u prvi restoran dvadesetak metara udaljen od podstanarske sobe u blizini okretišta Borongaj. Mare je bila sretna, ja nestrpljiv.
Prošlo je bilo i više od mjesec dana otkako smo imali priliku spavati zajedno, a te lignje i vino nikako da stignu. Uz to me je i konobar počeo nervirati. Upadljivo je zurio u uzbudljivi raspor njene bijele košulje, što me možda i ne bi toliko iziritiralo (to sam uz dosta dobre volje mogao shvatiti kao kompliment Mari), da nakon toga njenom partneru nije upućivao poglede pune prijezira.
- Takav dekolte ja bih odveo na neko puno finije mjesto, otvoreno su mi govorile njegove zavidne oči.
No dobro, bolio me kurac za njega i njegove komplekse, ali mi je rastužio Maru.
Sada se i njoj restoran učinio nedoličnim, lignje pretvrdim, a vino prekiselim.
Poput Titanika naglo je potonula.
Konobaru sam htio razbiti zube, no samo sam tražio račun. Sav sitniš iz novčanika ubrzo se našao na stolu, a konobarovo kiselo lice iza zatvorenih vrata tog usranog mjesta.
Da je razvedrim obećao sam zajedničko kupanje. U kadi se napokon opustila pa je bilo vrijeme da zajedno zadovoljimo i drugu veliku glad. Ali kako to kod velikih gladi često biva, sitost je došla brzo, za neke i prebrzo.
Brdo slastica još se kočoperilo na raskošnom pladnju, a mene je, uz mali osjećaj krivnje, već hvatao san.
No, jutro je bilo svijetlo, vedro i obećavajuće. Marine kovrče uvukle su mi se u nos, njene obline u moje udubine, a njen miris žestoko me tukao ravno u mozak.
Želio sam, zato, cijeli dan uživati u ponuđenim slastima, koje ću tko zna kada opet moći kušati. Za početak sam odbacio poplun i podigao rolete. Htio sam gledati kako to radi, sjeo na nju i zapovjedio joj da me gleda u oči. Ne znam tko je više uživao, kada se začulo kucanje na vratima.
Moja mama, prostrujalo mi je kroz glavu, rekla je da će navratiti, pokušavao sam skočiti pod poplun no poplun je bio na podu, zašto nisam zaključao, razmišljao sam strelovito, ali ni nemam ključ pa nikada i nije bilo zaključano...
- Hm, hm, donijela sam vam krafne, Fašnik je, znate - mucala je zbunjena gazdarica, tresnula poslužavnikom i izjurila kroz vrata koja više nikada neće tako brzo otvoriti.
- Dobro je - prostenjao sam.
- Što dobro, idiote, pa vidjela nas je - vrištala je moja Mare.
Da, ali nije mama.
Marine oči pretvorile su se u dva velika upitnika.
Nekako mi se činilo da neće biti ništa od nastavka priče.



Post je objavljen 07.11.2006. u 21:40 sati.