Marketing
RIJEKA - LUDI GRAD
I tako, kaže Joso Krmpotić, novinar Radio-Rijeke, da je plinska boca definitivno bila ono što je dva jutrošnja sata držalo u neizvjesnosti građane Rijeke, šetače i slučajne prolaznike na Korzu. Naime, djelatnici vatrogasne jedinice konačno su uklonili plinsku bocu iz automobila, parkiranog nasred Korza, inače pješačke zone oduvijek...Čime je taj 60-godišnjak bio ponukan na takav čin - navodno "nefunkcioniranjem sustava" (!!) - parkiranjem automobila ispred zgrade riječkog Poglavarstva, sa dva psa privezana za isti, ostat će tajna do slijedećih vijesti...navodno, opet navodno, nije plaćao režije, pa su ga odlučili iseliti iz stana...no, vidjet ćemo...
Postavljaju se dva pitanja, na koja ćemo vjerovatno dobiti odgovor nikada:
1. kako je moguće da netko uđe neometano automobilom na riječki Korzo, a da ga pri tom nitko živ ne zaustavlja?
2. u što će se pretvoriti naše življenje ako svatko nestabilan, a takvih nas je na svakom prvom koraku, bude rješavao svoje probleme na način da upada u Poglavarstvo naoružan, na Korzo sa plinskim bocama i sličnim izmišljenim i neizmišljenim stvarima?
O, Rijeko mila, Rijeko grade...
***
Nije me bilo, pročitala sam jednu knjigu, po preporuci Maje - u ime, pa prečitala još jednom...Zašto ne reći, djelo se zove "Teorija izbora", autora dr. Williama Glassera, psihijatra i psihologa. Naravno, pisana je prije desetak godina u američkom okruženju, kada kod nas odnosi među ljudima i posljedice društvenih zbivanja na naše društvo nisu bile ostavile traga, međutim, primjeri iz te knjige danas, na žalost, i te kako odgovaraju našem življenju.
Ista se može nabaviti putem Interneta na stranicama "Alinee", ja sam svoj primjerak posudila u knjižnici.
Neću pretjerati ako kažem da je to bilo ono što sam nekako tražila cijeli život. Potvrdu da nisam čudna biljka u odabiru načina odnosa prema ljudima, naročito prema bližnjima. To je u biti bilo to, sve ili otprilike sve što sam pročitala. Potvrda da nije loše ne kažnjavati, da nije loše ne prisiljavati, da je i te kako bitna ona "živi i pusti druge da žive".
Ako se nekom da, ako misli, kao ja, da je utopista i da se stvari ne mogu mijenjati na bolje, neka pročita to djelo, pitko je, čitko, razumljivo i nikoga ni na što ne prisiljava.
Jedno je sigurno: ako se čovjek i ne slaže sa ničim što je tamo pročitao, ostaje mu pamćenje, ostaje mu buba u uhu. Garantiram da se nitko više nakon pročitanoga neće upuštati u nekakve konflikte ili uvjeravanja, a da mu mislima ne prostruji "a da li se to može drugačije učiniti?".
Dakle, toplo preporučam, ako ništa drugo da svatko od nas vidi da ipak može sam za sebe nešto učiniti. Nije samopomoć, nije tupljenje, već samo - teorija izbora.Vlastitoga.
***
Osim što je sin jedinac, ljubi ga majka, bio tako lijepo bolestan, a ni mi ostali se nismo nešto dobro osjećali, nema ništa novoga.
Zapravo ima. Mislila sam da neću o tome, ali neka.
Najprije, poruka novopečenim blogerima ili čitačima blogova sa područja moga mjesta.
Dajte, ljudi, prije nego se sa svime novime što vidite počnete sprdati i nabacivati kao nečim što je vrijedno ruganja i potcjenjivanja, pročitajte na naslovnici što je to blog uopće i kako on funkcionira u civiliziranom svijetu. Toliko.
Dalje, u petak, prije dva tjedna, iznenadio me telegram, poziv za sudjelovanje na sastanku u našoj osnovnoj školi, kojem će nazočiti ljudi iz Agencije za odgoj i obrazovanje. Nisam se tome nadala, jer sam prije više od mjesec i po dana mailom poslala dopis najprije u Zagreb, pa onda u Rijeku predstavku o neprihvatljivom ponašanju u toj odgojno obrazovnoj ustanovi. Kako je istima trebalo poprilično vremena da reagiraju, pomislila sam da će i ovaj put to bilo samo lajanje na mjesec, da od tog mog pričanja neće biti ništa. Međutim...
Bila sam na sastanku.
Bilo je veselo.
Ali o tome u sljedećem postu. Već sutra, ako ne i danas.
Post je objavljen 07.11.2006. u 11:45 sati.