cudno se u zadnje vrijeme osjecam. gledala sam malo ljude oko sebe. cure. nekako kao da sam istrosila svoju mastovitost. ovo zaista bezveze zvuci. cak i meni. ali ne mogu si pomoci.
znam sta je vazno. vazno je da se dobro osjecam. vazno je da uzivam. vazno je da osjetim glazbu. opustim se i pustim tijelo da reagira.
ali nije tako. dok sjedim gledam cure kako plesu. svako malo vidim neki novi korak koji izvedu, neki pokret koji neznam, nesto zanimljivo... i onda razmisljam plesem li i ja toliko mastovito kao one.
a kad zaplesem... :) tu su opet dva moguca slucaja. prvi i bolji: kad plesem s nekime tko dooobro plese. ne razmisljam o nicemu. samo plesem. udjem u taj zasticeni svijet, ugodni, u kojemu nema usporedjivanja, samo iskrenost. a opet, s ostalima... cim nesto zasteka, (bio kriv on ili ja) pocnem misliti i to ne valja.
zelim nauciti nesto novo. puno toga. zeljna sam znanja. zeljna da mi netko pokaze nove nacine intrepretiranja glazbe. nove plesove. kao da si vise ne mogu sama pomoci, sama se razvijati, nego trebam pomoc izvana. ali neke me stvari sprjecavaju (npr. novac).
mozda nije stvar u tome. mozda je rijec o zasicenju. nedostatku inspiracije. u svakom slucaju, rijec je o necemu prolaznom. barem to znam. :) i jedva cekam da me prodje... tuzno je ovako...
Post je objavljen 05.11.2006. u 20:20 sati.